samo znam da mi danas nije nimalo teže no ostalih dana. Svaki mi bogovetni dan započinje mislima na Tebe, svako mi jutro otpočinje oštrim ubodom u samo srce, svako ustajanje iz kreveta popraćeno je željom da me tog dana uzmeš za ruku, da me konačno oslobodiš.
Današnje je jutro ipak obilježio rukovet bijelih ruža, kišne su se kapi stopile s mojim suzama, polako smo tvoj stari i ja prošli poznatim stazama do tvog mjesta. Tvoje mjesto, Tvoja ploča, Tvoja vaza, Tvoja ruža, Tvoja svijeća ………. neizrecivo bolno bubnjaju u mojoj svijesti.
Današnji bih dan trebala posvetiti mislima na svoje roditelje, baku i dedu, na roditelje tvoga tate, danas bih ih trebala vizualizirati svojim odlaskom na groblje, zazvati ih milim imenima, položiti cvijeće, zastati nijemo i sjetiti im se osmijeha, blagosti ruke i prelijepih zelenih očiju svoje bake.
Danas bi trebao biti dostojanstven, sveti dan.
Umjesto toga danas mislim samo na Tebe, ždere me jad, nepravda me lupa o glavu. Ne mogu ni pomisliti na druge ma kako mi bliski bili i ma kako mi nedostajali u životu. Svaku pomisao mi dotuče pomisao da Tebe nema, Tvoj osmijeh je zaledio moj, zbog sjećanja na Tvoj glas, moj je zanijemio. Kako nositi takvo breme?
Uz jednu od najljepših pjesama:
Post je objavljen 01.11.2010. u 15:20 sati.