Kad kisa pocne dobovati po prozorima mojim,
ja sa druge strane, u tami stojim.
Da li se bojim?
Ne, ne bojim,
jer misli su moje tada daleko,
a kisa sjetnu melodiju svira,
dok neki nemir u srcu,
neka ceznja daleka,
ne da mi mira.
Nekad sam po kisi, sa drugovima svojim
bosonog trcao i loptu ganjao,
a poslije sam u samoci svoje sobe,
uz kisu sto se niz okna sliva,
budan snove sanjao.
kisne su kapi saveznik u tami
dok usamljeno srce u tudjini cami,
one me vode daleko tamo,
gdje osta sreca,
tamo gdje i danas zivi ona,
ljubav moja najveca.
Jer kisa me na nju podsjeca,
na mokru njenu kosu ispod kestena,
na onaj trenutak kad rece:
"Da, bicu ti zena".
A kisa pljusti, i lisce kestenovo susti,
dok srce moje u ritmu ludom udara,
a munja nebom para.
I kako onda da kisu ne volim,
kako za nju da se Bogu ne molim,
da bude zdrava i hrabra,
da srecu sebi pronadje,
da se u zivotu snadje.
Kako da kisu ne volim,
kad dusa moja daleku ljubav miluje,
dok kisa po prozorima dobuje.
Post je objavljen 01.11.2010. u 02:29 sati.