Govor svijeća
Groblje oko kuće, neka draga lica,
s moje lijeve strane diše oranica.
Desno gori kamen, grabuša se suši,
prašina na cesti, bjelina u duši.
Temelji pod lozom, kupina i pruće,
miriše i raste groblje oko kuće.
Glasovi me zovu, sudbine, vremena,
opilo se sunce, zemlja izdrobljena.
Zgusnula se vatra, plamti oranica,
klešu pjesmu bijelu neka draga lica.
Sažeo se prostor u gromade vruće,
miriše i cvjeta groblje oko kuće.
Kucaju na vrata leptiri i ptice,
leluja se svjetlost, prše nesanice.
Zarobljen u sebi nijemi vjetar piri,
buja šapat svijeća, bjelina se širi.
Post je objavljen 01.11.2010. u 08:50 sati.