Marketing
Jedan drugačiji pogled na blagdan Svih svetih
Prolazim našom gradskom tržnicom u potrazi za rotkvicama. Iako je prošlo njihovo vrijeme, jučer sam ih vidio na Varaždinskom placu. Ne kupih, misleći kada ih ima tu bit će ih i na tržnici mog grada. Nažalost prevaro sam se. Gotovo svi štandovi bili su ispunjeni cvijećem i aranžmanima. Čak i natkriven prostor ispred bifea, gdje u ljetnim mjesecima ponekad popijem točeno pivo da ugasim žeđ ili da smirim živce po onoj - „pivce za živce“, bio je ispunjen „svisvetovskim rekvizitima“. Gledajući te cvjetne aranžmane na pultovima na kojima je inače izloženo jestivo bilje, svake mi se godine pojavi pomalo komična, pomalo bizarna vizija kako ljudi prilaze klupama i počinju jesti izloženo cvijeće.
U jednom trenutku, napuštajući tržnicu bez da sam našao što sam tražio, zapazih dvoje, muškarac i žena. Između njih razmak od dva tri metra. Muškarac naprijed poluokrenut prema ženi, rukama u džepovima, a žena iza njega nosi buket krizantema. Maše njime kao da drži u ruci kefu za prašinu. Ono što na kratko čuh, onako u prolazu, upućivalo je da se radi o sukobu oko tog buketa. Ne znam je li bilo pitanje njegova skupoća, smislenosti kupnje ili pak nešto treće jer nisam želio da primijete kako sam svjestan njihovog dijaloga. No taj mi je događaj dao ideju za ovaj post pomalo neuobičajenog pogleda na sve to što se događa uoči ovih dana.
Približava se kraj još jedne godine i nadolaze dani kada se povećava „koncentracija“ blagdana koji nisu samo „dani kada se ne radi“ već od nas zahtijevaju i neki angažman. Svi sveti, Božić, Nova godina. I sve to u nepuna dva mjeseca. O euforiji kupovanja za Novu godinu i Božić, o industrijskim čestitkama i frivolnim tekstovima na njima jednom drugom zgodom. U ovom trenutku mene je zaintrigiralo nešto drugo.
Radi se o kupovanju cvijeća i aranžmana za, kako se to eufemično govori, „naše najmilije“. Obilaze ljudi oko štandova s izloženim cvijećem i aranžmanima, više - manje sličnih. I cijene su im slične, od 3 do 12 kuna za jednu krizantemu ovisno o veličini cvijeta, do 200, 300 pa i više kuna za pojedini cvjetni aranžman. Je su li ti aranžmani kič ili umjetničko djelo neću, nisam likovni kritičar. Jedino što mogu reći: sliče jedan drugome ko jaje jajetu. Kruži se tako oko svih tih izložaka nekoliko puta da bi se na kraju najčešće odlučilo za neki jeftiniji buket ili tek nešto malo skuplji aranžman. Jer ipak, krizna su vremena.
Sjećam se u prvim godinama pošto nas je „osvijetlila luč demokracije“ (kada smo izašli iz „polustoljetnog mraka“ da bi ušli u „bolju i svjetlu budućnost“ koja će nas odvesti u novi mrak europske birokracije), kako su se muževi savijali pod teretom ekskluzivnih buketa i aranžmana dok su njihove supruge bez posebnih problema, da ne kažem razmišljanja, vadile iz novčanika krupne novčanice.
Tako smo jučer supruga i ja švrljali po Varaždinskom placu u potrazi za nama „prihvatljivim“ rješenjem. Istini za volju moja je bolja polovica u tom pogledu uvijek bila racionalna. Više joj je bilo da grob ne bude prazan, jer što će ljudi reći, svjesna da oni koji leže ispod ploče i onako ne vide što je na ploči. Naravno i mi smo nekoliko puta prošetali po placu da bi konačno kod jedne mlađe cvjećarke kupili u posudu posađene krizantema sitnih žutih cvjetova. Čak nam se i cijena činila „normalnom“. Odabrali smo dva grma koja su nam se učinile najljepšim platili, pozdravili se s prodavačicom i otpravili se put groblja.
Ništa nije bolje ni na „visokom državničkom“ nivou. Dva tri dana prije samog blagdana redaju se „svježe“ vijesti na elektronskim medijima kako je taj i taj visoki dužnosnik ili predstavnici te i te udruge dragovoljaca domovinskog rata, visoki predstavnici Sabora itd, etc. „položili vijence i zapalili svijeće na …“. I onda uvijek ista slika. Mjestu polaganja prilaze dvije osobe, najčešće u uniformama (ne razumijem zašto su uniforme prikladnije od civilnog odijela) noseći vijenac koji je visoki dužnosnik kupio „svojim“ novcem, postavljaju ga na za to pripremljen stalak i odmiču se sa strane. Vijencu prilazi visoki dužnosnik i važnim pokretom poravnava trake koje se naravno poravnati ne mogu, jer ih i najmanji vjetrić ili pak sila teže ove napaćene planete vrati u prvobitno stanje. Pridoda potom svijeću, koju mu preda opet jedan od posilnih, s obvezatnom hrvatskom trobojnicom i hrvatskim grbom. Zatim slijedi „minuta“ šutnje, naklon ili križanje pred grobom ovisno je li „visoki“ ateist, agnostik ili vjernik i…zaborav do slijedećih Svih svetih ili nekog sličnog blagdana kada se posjećuju grobovi zaslužnih za „svjetlu i bolju budućnost“ naše drage nam Domovine.
Što možemo, život teče dalje.
Pa iako bi se za takve prilike mogle opetovano koristiti arhivske snimke, ipak ima određenih razlika: prije mnogo godina trake su poravnavali i upaljene svijeće stavljali ispod vijenca visoki dužnosnici kojima danas na grobu neki „drugi klinci“ poravnavaju trake i pale svijeće. A i ti „klinci“ su sve češće „novi“. Vremena su ipak turbulentna.
U takvo konfekcijsko ozračje sve više se uklapa i „arhitektura“ grobnih mjesta. Kako se počivališta mojih najbližih nalaze u starijem dijelu groblja uvijek do njih prolazim uz grobišta koja se svojim izgledom znatno razlikuju jedan od drugog. Od onih najskromnijih, samo križ od kovanog željeza s razapetim Spasiteljem obojen srebrnom bojom do veličanstvenih obeliska od crnog ili sivog mramora i uklesanim, zlatnim listićima ispunjenim slovima ili pak nekim spomenikom alegorijskog značenja. I svaki puta sa zanimanjem promatram i divim se djelima nekadašnjih klesara.
Od onih najskromnijih...
Uploaded with ImageShack.us
...do veličanstvenih obeliska...
Uploaded with ImageShack.us
...nekim spomenikom alegorijskog značenja.
Uploaded with ImageShack.us
Bude i zanimljivih tekstova. Jedan mi je, šaljiv ali vrlo dubok, posebno ostao u sjećanju:
„Bio crven, crn il' žut,
ovamo nas vodi put.
Za života grizemo se do krvi,
a sve nas jedu ovdje crvi.“
Valjda me zbog toga, kada sam neki dan prilikom boravka u Zagrebu sasvim slučajno ušao u labirint novih grobova u novijem dijelu Mirogoja, osupnuo prizor unificiranih grobova poredanih jedan pokraj drugog. Kao da ih je naštancao neki divovski stroj i poredao poput ljesova na slikama sahrane nakon neke velike elementarne katastrofe ili „civilizacijskog“ rješavanja nepoćudnih stanovnika neke države. Ni prispodoba s kutijama sardina poredanih na policama marketa mi nije bila daleka.
...ni prispodoba s kutijama sardina...
Uploaded with ImageShack.us
U takvim trenucima prisjećam se svog djetinjstva i tadašnjih posjeta grobovima. Baka, očuhova majka, u svom vrtu uzgajala je omanji broj krizantema, pokrivala ih novinama da se ne bi smrzle, i kada je došlo vrijeme rezala bi ih i onda smo ih u buketu odnosili na isto to groblje i na isti taj grob koji smo supruga i ja jučer obišli. I cijelo to vrijeme dok su krizanteme rasle i dok se ona o njima brinula i dok ih je vrtnim škarama rezala i od njih pravila buket, ona je mislila na svoje najmilije kojih više nema. Njezino druženje s njima nije trajalo samo dva tri sata koliko je potrebno da se obiđu štandovi, odabere buket i odnese ga na groblje. Za mene je to tada bilo, a i danas je, pravo odavanje počasti onima koji su nam za života bili dragi. U to vrijeme teško da bih mogao čuti riječi koje je izgovorila prodavačica kod koje smo kupili cvijeće: „Ah, zaista mi je već preko glave tih krizantema, jedva čekam da odem kući!“
Ali eto i ja sam pristao da kupujem cvijeće umjesto da ga sam odnjegujem pa makar i u lončanici na balkonu. Da umirim savjest sam sebi svake godine kažem „pa i cvjećari trebaju od nečega živjeti!“
Da to neće biti kao nekada, vjerojatno je znala i moja majka jer joj je bila želja da bude kremirana i pepeo prosut po cvjetnoj aleji na Mirogoju. Jer kako je znala reći „ljudima treba iskazivati ljubav i pažnju dok su živi a ne njihovim grobovima“. No i mi smo podlegli onoj „a što bi ljudi rekli“ i nismo joj u potpunosti ispunili želju. Urnu s njezinim pepelom sahranili smo evo u ovaj grob. I svakog Uskrsa, na njezin rođendan i na dan Svih svetih obilazimo grob i donosimo cvijeće.
...obilazimo grob i donosimo cvijeće...
Uploaded with ImageShack.us
Do sada ga je sigurno dobila više nego za čitavog svog, ne baš kratkog, života.
Post je objavljen 31.10.2010. u 16:37 sati.