upoznala sam onaj osjećaj samoće. onaj kada smo poniženi. onaj osjećaj kad su nas iznevjerile osobe od kojih to niste ni najmanje očekivali. e da to se upravo meni događa. razočarale su me osobe za koje sam mislila da su donekle normalne. ali prevarila sam se. još sam uvijek ona mala naivna djevojčica koja vjeruje u sve. kao da se još uvijek tražim tu među stvarnome životu. jel ste ikada razmišljali o svojim freodnvima? o onima najboljima kojima zaista vjerujete? e pa ja mogu reći da jesam. i takvih je malo u mome životu. jer imam samo dvije najbolje frendice kojima zaista vjerujem. i drago mi je što ih imam. jer malo je ljudi kojima zaista možeš vjerovati. malo je onih koji su zaista iskreni i pravi prijatelji. sada su svi dosta dvolični. ponašaju se kao da su na vrhu svijeta. kao da su sami na svijetu. i da su uvijek u pravu. malo ih je briga tko si i što si. nije ih briga hoće li te uvrijedit ili ne. samo žele biti u onoj poznatoj ekipi. tamo gdje su svi face. gdje se svi hvale kakvo su zlo napravili drugima. gdje je alkohol glavni izvor sreće i zadovoljstva. samo je važno tko se više napio. ali ja neželim o tome razmišljat. jer ima i boljih načina za zabavu.
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane
Post je objavljen 30.10.2010. u 11:25 sati.