Jedan od najvećih gušta, kada je užeglo sunce, je spavati u hladovini jednog stabla. U jednoj knjizi o hijeroglifima jedan je mudrac poistovjetio sreću sa promatranjem Nila u hladu krošnje i moram priznati da je čovjek bio u pravu iako ja od tamo nisam baš uspio vidjet Nil ali sam zato imao Tiber pri ruci.
San je bio sjajan i postojan te je bilo pravo dobro vratiti se nakon odmora onako regeneriran na posao. A onda su nastali problemi kad je jedna grana odlučila sletjeti na moju glavu a jednom drugom zgodom sam se zapleo u krošnju poput Absalona samo što mene magare nije ostavilo na cjedilu (jer ga nije ni bilo).
Gustav Dore_Death of Absalom.
Postojala su vjerovanja među antičkim narodima kako su stabla sveti simboli , spoj dubina zemlje i nebeskih prostranstva, povezan sa mitom o axis mundi.
Albert Weisgerber_Absalom
Razne cilizacije su počele djeliti stabla u povoljna i nepovoljna u odnosu na njihov izgled i svojstva i zato su ih stavili pod zaštitu raznih božanstva,
I baš sam se žalio sljedećeg dana na marendi profesoru kako me to stablo počelo loše tretirati pa ga je ovaj otišao proučiti i kada se vratio samo je šeretski prozborio "arbor infelix" i savjetovao mi da ga se klonim što sam lagano odbacio jer je položaj baš bio sjajan. A onda se opet desila leteća grana na koju sam poludio i bacio na deblo tu istu granu koja se vratila meni u lice.
Možda nema smisla vjerovat da je stablo nepovoljno ali nema ni smisla ustrajati kada se neki događaji stalno ponavljaju.
Poanta priče? Smjestio sam se pod stablom koji nije imao ništa protiv toga i pustio ono zlovoljno koje želi biti u osami i nastavio promatrati dolinu Tibera.
ps. eh da, isto vrijedi i za ljude a ovo je doba pročišćavanja kada se ljudi sami profiltriraju i odu i tako treba da bude jer ostaju oni koji trebaju.
Post je objavljen 28.10.2010. u 22:49 sati.