Kao što rekoh,nadam se da će se na ovome blogu naći bar netko tko će me razumjeti.
Dakle,ja živim u Splitu,imam 14 godina i zovem se Andrea. Ja sam neki polu-emo tip.
Ugl. moj život nije baš blistav. Roditelji su mi se rastali prije 4 godine i otad je sve krenulo nizbrdo.
U to vrijeme bila san 3. razred. Moje ocjene koje su prije bile izvanredne kako su svi govorili,naglo su padale.
To se nastavilo i kroz 4. razred. Ali u 5. sve je postalo još gore,ako je to uopće moguće.
Tek sam tada shvatila da na nijednog prijatelja više ne mogu računati. Bila sam u svađi s najboljom prijateljicom,
prijatelji iz razreda su me mrzili i nitko nije bio kraj mene kad mi je to bilo najpotrebnije. Nitko nije znao kako mi je i nikoga nije bilo briga. A nije ni sad.
Osim uobičajenih briga,sada me pritišće i nesretna ljubav. Ali kao i inače,to nitko ne zna. Sada,kada sam 8. razred,više manje svi prijatelji su ponovo uz mene i sve je ponovo ok. Barem tako izgleda njima. Ali nije ok. Ja se vječno smijem i šalim,ali ispod te sretne maske još uvijek nosim neizmjernu tugu. Rastava roditelja je loše djelovala na moje osjećaje.
Bojim se drugima reći što osjećam,ne mogu plakati ispred nekoga i obuzdavam osjećaje. Možda bi sve bilo drukčije kada bi me netko pitao kako mi je. Kada bi netko pokazao da ga je briga.
Imam samo jednu prijateljicu koja je takva. Moju imenjakinju. Ona je moja najbolja prijateljica već 10 godina i jedino ona zna što zapravo osjećam i suprotno.
Uglavnom,u idućim postovima uvest ću vas još malo u svoj život,otvorit ću vam svoje srce i nadam se da će me netko od vas razumjeti.
Post je objavljen 28.10.2010. u 00:56 sati.