Pregled posta

The last Rose of Summer (12), short story ...

photo by rU

Izgubljeno je samo ono čega smo se odrekli.

(autor nepoznat)


Posljednja ruža ljeta (12), kratka priča

Rose bi kročila kroz Silvestrov san njegovim stopama, sljedeći ga tako blizu da se pitala: Osjeća li on njezin topli dah na svome potiljku?
...

Dok bi ga slijedila, Silvestar bi povremeno zastajao.
A zastao bi naglo i za Rose neočekivano pa bi ona učinila još jedan korak, korak koji bi njezino nago tijelo priljubio uz Silvestrovo. A oboje, kako to u snovima često biva, bijahu nagi, kao od majke rođeni. Roseina bi se blijeda put zarumenila i zažarila, a u trenutku dodira Silvestra bi prošli srsi, osvrnuo bi se, no Rose bi mu ostala nevidljiva. Ostao bi stajati još nekoliko trenutaka, drhćući, oslušujući, zaustavljajući dah ne bi li bolje osjetio Roseinu nevidljivu prisutnost. I Rose bi u tim trenutcima zatreperila i zaustavila dah, osluškujući svoje i Silvestrove drhtaje.

Bojim li se ja da će me on jednom, u nekom snu, preduhitriti?
Bojim li se da će me ugledati, zgrabiti i uspjeti zadržati? upitala se.

Bojim li se toga ... ili to priželjkujem?

Činilo joj se da oboje tako stoje čitavu vječnost, zadržavajući dah i dodirujući se. Poželjela bi zauvijek ostatiti tu, u Silvestrovu snu, osluškujući sve brže otkucaje svoga i Silvestrova srca, poželjela bi ostati zauvijek tu, dok se oko njih bezšumno sklapaju baršunaste, tamnocrvene latice posljednje ruže iz začaranog vrta ...

...

(nastavak slijedi)

za one koji ne prate priču: Prvi mraz i jesenje ruže ...