Zove, dakle ponovno glupava;
djetinjaso kao baloni na vašeru
reći će nešto nesuvislo, kao ljubav.
Jeseni joj padaju poput Urala
u butine. Katkad, čini se tužnom.
Kao da čeka astronauta,
možda drugoga pismonošu,
nekog slatkookog oratora.
Ili oca. Ili ljubavnika.
Želi samo čuti ime gospodara satova,
vremena da zamoli, barem napismeno,
da kaže da to nije ona
i da ovaj glas koji joj nalikuje
zasigurno nije njezin. Ni ovoga puta.
Odlazi zauvijek kao i svaki puta
kada zauvijek ode.
Kao da čeka astronauta...
Post je objavljen 27.10.2010. u 18:18 sati.