Pregled posta

"HEBRANG"

Ratni sekretar CK KPH i vođa partizanskog pokreta u Hrvatskoj, Andrija Hebrang, Titova žrtva.

U ovome postu komentirati ću filmsko-dokumentaristički uradak od Branka Hebranga o Andriji Hebrangu, pokojnom, ubijenom bivšem ratnom sekretaru CK KPH i glavnog zapovjednika partizanskog Glavnog štaba za Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu, i jugoslavenskom ministru u Titovoj vladi i članu politbiroa CK KPJ, koji je posljednja tri tjedna prikazan na 1. programu Hrvatske televizije.

Hebrang je bio drugi čovjek iza Tita u jugoslavenskom partizanskom pokretu u Drugom svjetskom ratu. (Koliki su licemjeri današnji preostali živi partizanski ratni veterani iz Hrvatske koji Andriju Hebranga uopće nikada ne spominju, nego i dalje uzvisuju Tita i partiju.)

Ocjenjujem dokumentarac pozitivnim, puno boljim nego Vrdoljakov uradak o Titu. Hebrangov dokumentarac je jednostavno zanimljiv, iako nije obuhvatio sve povijesne činjenice vezane uz povijesnog Hebranga, ali sadrži one bitne činjenice koje su vezane uz Tita, jugoslavenski komunistički partizanski pokret i rezoluciju Informbiroa koja je dovela do razlaza Staljina s Titom kada je prva zemlja socijalizma iz svojega članstva izbacila, ispljunula Titovu Jugoslaviju. S obzirom kako su se jugoslavenski partizani dičili svojom borbom za socijalizam, na idejama Karla Marxa i Friedricha Engelsa, i Lenjina i Staljina, postali su otpadnici socijalizma, i svoju umjetnu tvorevinu i tamnicu naroda (Jugoslavija) prodali kapitalističkom Zapadu. Titovi partizani izvršili su izdaju socijalističke ideje, i to je povijesna istina. Titoisti su izdajnici!

Hebrangov dokumentarac taj dio o Informbirou nije dotakao, ali možemo ovdje ustvrditi da je do razlaza Staljina s Titom, a ne Tita sa Staljinom, kako je to desetljećima tvrdila jugoslavenska titoistička historiografija i tumačila službena politika SKJ, došlo zato što je Tito bio hardliner ili jastreb u politici, slon koji je sve lomio oko sebe u porculanskoj dvorani, koji je bio veći staljinist od samoga Staljina, koji je htio stvoriti veliku Jugoslaviju, koju je Andrija Hebrang zahtijevao na zapovjed Tita od Staljina u Moskvi prilikom službenog posjeta jugoslavenske delegacije sovjetskoj, i koju je također htio i Staljin odnosno SSSR, ali ne pod uvjetom ratnog sukoba sa Zapadom.

Činjenica što je SSSR prvu atomsku bombu testirao tek 1949. godine, mjesecima nakon rezolucije Informbiroa protiv Tita iz 1948. godine, znači da se Staljin bojao da ga njegov aparatčik Tito ne gurne u ratni sukob sa Zapadom koji je raspolagao atomskim oružjem, za razliku od Sovjetskog Saveza u to vrijeme.

Tito je htio velikoj Jugoslaviji pripojiti Bugarsku i Albaniju, ali i austrijski dio Koruške i talijanski Trst, te se miješao u građanski rat u Grčkoj gdje je pomagao grčke komuniste u ratu protiv grčke zapadne vlade. To su sve bili opasni tenutci koji su prijetili eskalacijom sukoba između Istoka i Zapada, a Tito je bio savršen casus belli za Zapad da Sovjetski Savez izbriše u atomskom napadu; u to vrijeme već je zapadno zrakoplovstvo završilo kartografiranje Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i određene su mete u obje zemlje, i da je Zapad htio, napao bi i Titovu Jugoslaviju i SSSR, i pobijedio bi u tom sukobu jer je raspolagao atomskim oružjem, a komunistička koalicija nije imala to novo čudesno oružje, tako da je pobjednik u slučaju sukoba bio unaprijed određen.

Međutim, Zapad nije htio taj sukob s Istokom, osim ako bi bio prisiljen, i stoga je Staljin poslao signal da smjenjuje svog aparatčika (rez. Informbiroa), i doušnika sovjetske tajne službe “Valtera“ (Josipa Broza - Tita) kako ne bi Zapadu dao alibi da raspusti Sovjetski Savez.

Tito pak, kako bi se obranio od Staljinove ubitačne kritike, izmislio je navodne tajne agente Sovjetskog Saveza, jednog Srbina, i jednog Hrvata, a taj Hrvat koji je izabran da bude žrtveno janje bio je Andrija Hebrang koji je optužen da je staljinist, iako je Tito među staljinistima bio najveći staljinist. (Titov motiv da “Sremca“ odnosno Hebranga izabere za žrtveno janje leži u činjenici da je Hebrang među komunistima u Hrvatskoj bio jako popularan, a srpski komunisti su imali strahopoštovanje prema njemu, te je Hebrang bio opasan Titov oponent u Jugoslaviji.)

Brat od Slavka Goldsteina, Danijel Ivin, je u Hebrangovu dokumentarcu bio pošten i rekao ono što je rekao i (pokojni) akademik Ivan Supek, da je, naime, nekadašnji ratni sekretar i partizanski vođa iz Hrvatske, Andrija Hebrang, bio reformirani i liberalni komunist za razliku od drugih članova politbiroa CK KPJ, na čelu s Titom koji su bili staljinisti odnosno boljševici.

U dokumentarcu je njegov autor odlično raskrinkao Titov lažni antifašizam, jer nevinu zatvoriti, i mučiti osobu koja je bila žrtva holocausta, kao što je to bila Hebrangova žena Olga Hebrang, sve govori o Titovu totalitarnom režimu. Drugi dokaz da Titova vlast nije bila antifašistička nego komunistička i ne treba osim povijesni primjer postupanja s Olgom Hebrang kojoj je 54 člana obitelji ubijeno od ustaškog režima u jasenovačkom logoru, a jugo-komunistički režim ju nakon toga držao sedam godina u zatvoru, mučio je tjelesno i duševno, oduzeo joj njenu djecu, i zahtijevao da protiv svoje savjesti izda svog supruga, što je ona odbila učiniti, i za razliku od komunističkih beskičmenjaka pokazala da ima kičmu. Također primjer Ivice Skomraka, koji je bio u Drugom svjetskom ratu zatočen u ustaškom logoru, a nakon Drugog svjetskog rata u jugo-komunističkom logoru na Golom otoku sve govori protiv Titova jugoslavenskog režima.

Na koncu, iako je robijala u socijalističkoj republici Hrvatskoj, hrvatski sudovi nisu htjeli rehabilitirati Olgu Hebrang kao što je srbijanski sud 2008. rehabilitirao njenog supruga, što je pošteno od srpskog pravosuđa, dok se “hrvatsko“ (čitaj: jugoslavensko-eks-komunističko) pokazalo nepoštenim, naime, u srpnju 1991. godine, kada su HDZ i Franjo Tuđman držali čvrsto vlast u tzv. SRH, i u srpnju 1991. godine Socijalističkoj Republici Hrvatskoj ustavnim amandmanima promijenili ime u Republiku Hrvatsku, nadležni sud u Zagrebu pismeno je odbio zahtjev Olge Hebrang za njezinom rehabilitacijom; to sve govori o Tuđmanovoj vlasti.

Također je zanimljivo kako za dokumentarac nisu htjeli govoriti Ivo Sanader, Ivica Račan, kvazi-povjesničar Dušan Bilandžić (intimus Franje Tuđmana) i neki drugi, očito nešto imaju na savjesti ili su imali na savjesti kad je u pitanju pokojni Račan, jer za vrijeem njegove strahovlade i diktature SKH osamdesetih godina i dalje je trajalo maltretiranje Olge Hebrang koja je na koncu umrla, a da Republika Hrvatska nju i njena supruga nije sudski rehabilitirala, umrla je s presudom da je navodno zločinka, dok su pravi zločinci bili oni koji su je osudili, koji su naredili njezinu osudu, i koji su tu osudu desetljećima branili, te brane i dan danas, vjerojatno pod prozirnim izgovorom da je sudstvo neovisno i da se oni kao političari ne žele i ne smiju miješati u sudsku vlast! (To se zove pranje ruku kao Pilat.) Josip Manolić je pak priznao u dokumentarcu svoje sudjelovanje u mučenju Andrije Hebranga i njegove supruge, ali, kao što vidimo, niti jedno nadležno tijelo u Republici Hrvatskoj ga ne privodi pravdi, jer se kao visokopozicionirani udbaš nalazi pod državnom zaštitom.

Ono što dokumentarcu nedostaje je, dakle, osim točnog objašnjenja uzroka rezolucije Informbiroa iz 1948. i razlaza Staljina s Titom, i period kada je Andrija Hebrang vodio partizanski pokret u u dijelu Nezavisne Države Hrvatskoj (u bosanskom dijelu NDH je Tito vodio partizanski pokret od 1942. – 1944.) jer to razdoblje je kompromitirajuće za ratnog sekretara CK KPH pošto su mnogobrojni hrvatski civili poginuli u partizanskim terorističkim napadima, te je Hebrang rušio NDH kako bi umjesto nje bila etablirana komunistička Hrvatska, ali s podijeljenim suverenitetom s hrvatskim Srbima, što je također kompromitirajuće za Hebranga, jer Srbi iz Hrvatske su nacionalna manjina, a ne nacija, tako da hrvatski Srbi nemaju pravo na suverenitet, i k tome je Hebrang ZAVNOH priključio Avnoju, odnosno komunističku Hrvatsku priključio komunističkoj Jugoslaviji, očito ne gledajući naprijed i ne videći niti velikosrpsku komponentu u Titovu jugoslavenskom pokretu, niti misleći da boljševička revolucija ždere vlastitu djecu. Na koncu je postao žrtva Titova (totalitarnog) boljševizma.

Dokumentarac odlično završava prizorom križanja odnosno tangente Trga maršala Tita u Zagrebu, s ulicom Andrije Hebranga. Komentar je tu zaista suvišan, a ta činjenica je sramota i za Zagrebačku skupštinu, i za Hrvatski sabor, i za hrvatsku vladu i predsjednika Republike Hrvatske, kao i za hrvatsko biračko tijelo koje bira titoiste (HDZ i SDP i njihove satelite).

Ostaje za zapamtiti da su u krivu svi oni u hrvatskoj politici, koji su u posljednjih 10 godina, i u posljednjih 20 godina branili Tita, hvalili Tita, uzvisila Titov lik i djelo u nebesa, spominjali Titov navodni antifašizam odnosno partizanski Titov antifašizam i slično, od Stjepana Mesića, preko Ivice Račana, Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Vladimira Šeksa, Luke Bebića, Milana Bandića, Milorada Pupovca, Ive Sanadera, Ive Josipovića i drugi. Zato je ovaj dokumentarac odličan jer skida krinku s maske vladajuće balkanske elite u Republici Hrvatskoj, osim što je kroz mnogobrojne izvore, uključujući bivše sovjetske izvore iz arhiva u Moskvi, kao i kroz objašnjenja hrvatskih, te srpskih (beogradskih) i drugih stranih povjesničara, publicista i istraživača rasvijetljena i tragična sudbina umorenog hrvatskog antifašista Andrije Hebranga kojeg su ubili jugoslavenski “antifašisti“, te su povjesničari na svjetlo dana stavili sve povijesne dokaze o lažnom optuživanju Hebranga kojemu je Tito smjestio udbašku sačekušu odnosno namještaljku koju je montirao i Josip Manolić, nekadašnji visoki državni dužnosnik Republike Hrvatske. Sad se postavlja samo pitanje, u kakvoj to zemlji živimo?


CBK

Post je objavljen 27.10.2010. u 14:14 sati.