Marketing
Strah i nada
Strah od sablasti može posve zavladati ljudima. Može izobličiti njihovu percepciju stvarnosti. Takav je bio u srednjem vijeku strah od vještica. Snažan primjer iz literature je sudac Krajačić iz Zagorkine "Kontese Nere": tragični anti-heroj, izmanipuliran od beskrupuloznog kriminalca, odvjetnika Dvojkovića.
Ali u korijenu straha od sablasti uvijek je strah od zbilje. Strah od nekih njezinih jezivih, nedokučivih dubina. Koje nisu jednostavno dnevno očite, ali su uvijek prisutne. (Heidegger o tjeskobi.)
Strah od prošlosti je strah od moguće budućnosti. Strah od mogućnosti, da se zbilja promjeni; jer, koliko god inače njome, na riječima, u birtijama i na internet forumima, bili nezadovoljni, na nju smo svikli. Smrdljiva je, ali udobna. Strah od novosti, strah od drugosti, strah od drugačijosti, koja se vidi samo kao čudovište ("Ciganin", "Turčin", "Peder", "Komunjara"...).
Impresivan je primjer gomila negativnih napisa o Josipu Brozu Titu. Oni grade mit, a ne analiziraju povijest. Uzdizali ga u nebo ili bacali u blato, daju mu nadljudske osobine.
Oni koji ga i danas slave, izražavaju nostalgiju za vremenima, kad smo iz godine u godinu živjeli bolje nego prethodnu godinu, i živjeli u nadi, da će se tako nastaviti.
Oni koji ga mrze, ponekad koriste figuru vampira: kao da je još živ, kao da još prijeti. Ne samo strah: permanentna panika. I upravo zato - i jest živ. Južnoslavenska varijanta sablasti Marxa, koja, kako kaže Derrida, kruži Europom.
Neki dan, u komentaru na moj tekt Kako ukloniti balvane?, jedan ekstremni desničar se bijesno obrušio, da sam zarobljenik mrtvih ideologija. Ja spominjem "timski rad", a njemu se učinilo, da se tu radi o komunističkom kolektivizmu! Panika izopačava percepciju. On vjeruje u sablasti, a ne ja.
Je li umrla Nada, koju je u središte svoje misli stavio danas zaboravljeni Ernst Bloch?
Slavoj Žižek u članku "Barbarizam s ljudskim licem", objavljenom u posljednjem broju časopisa "Zarez" (14. listopada, preneseno iz engleskog Guardiana) piše o rastu ksenofobne, populističke desnice u Europi. Nakon propasti "države blagostanja" na zapadu i komunističkih režima na istoku, od politike su ostali samo bezlična, neemotivna administracija i koordinacija interesa (sablast "Europske unije" s jedne strane, domaća hobotnica kumovstva s druge). "Jedini način da se u tu vrstu politike unese strast, jedini način da se ljudi mobiliziraju, jeste strah": od stranaca, od kriminala, države, seksualnog nemorala, ekološke katastrofe... (O ovom potonjem, nedavno u jednom razgovoru: način na koji o tim temama govori Vjeran Piršić, stručnjak za marketing, bitno se razlikuje od mojeg.) "Takva se politika uvijek oslanja na manipuliranje paranoidnom masom", piše Žižek; kao što je odvjetnik Dvojković manipulirao Krajačićem.
Ima li nade? Ne samo kod nas - u cijelom svijetu? Nadu u svjetlu budućnost izražavala je tijekom pola stoljeća znanstvenofantastična književnost, na kojoj sam se, između ostaloga, odgajao (pa i pisao). Izražavala ju je čak i u dijelima koja prikazuju katastrofični kraj svijeta.
U istom broju "Zareza" je članak Philipa Wegnera o Darku Suvinu, Hrvatu koji je izgradio sveučilišnu karijeru u Kanadi, između ostaloga kao najugledniji svjetski teoretičar znanstvene fantastike. Koja, pak, posljednjih desetljeća zamire, dok fantasy postaje sve popularniji i granice se brišu. Znanstvena fantastika pobuđuje vjeru "da se u današnjici može napraviti nešto za kolektivnu, povijesnu budućnosti - pa makar samo u obliku strašnih upozorenja". U fantasyju toga nema: ona je eskapistička - bijeg od stvarnosti, izražavanje nostalgije za izgubljenom nadom.
Suvin koristi termin "topli razum" (nasuprot uobičajenoj sintagmi "hladni razum"), koji može poslužiti "barem za rasvjetljavanje razloga zbog kojih ljudi tako loše zajedno žive, a možda i za razmišljanje o radikalnim promjenama načina na koji žive." To je pak ona metoda, koju je nasuprot "hladnom razumu" pozitivizma uvela Kritička teorija društva. Od koje je nažalost danas, u njenoj trećoj, četvrtoj ili kojoj već generaciji, ostalo tek puno teorije, a malo kritike.
Ipak, postoje i dalje oni, koji obnavljaju kritiku stvarnosti s gledišta nade, a ne straha. (Sam Žižek, PMSM, svojim frojdističkim metodološkim cinizmom ubija nadu.) Samo, to je vrlo teško. Moraš biti malo lud za to.
Ja osobno, živim u permanentnom očaju. A ipak, u tamnim dubinama osobnosti je jezgro neumrle nade. Zato sam lud do daske.
Post je objavljen 26.10.2010. u 23:59 sati.