Očito je da, ljubeći cijeli svijet, moram imati posebnu ljubav za siromašne. Na posljednjem sudu bit ćemo suđeni prema tome kako smo postupali s Kristom u osobi onih koji su gladni, koji su žedni, koji su okaljani, izubijani, potlačeni…
Vjerujem da Gospodin, koji je čuo vapaje svojega naroda u Egiptu, neće sada prečuti vapaje dviju trećina čovječanstva… Vapaj potlačenih Božji je glas…
Oče nebeski, kako da ne uključim u svoju molitvu cjelokupno čovječanstvo, kad je tvoj Sin, naš brat Isus Krist, prolio svoju krv za sve ljude svih prostora i vremena. Ali, Bože, dopusti mi da molim napose za svoj narod, za narod bez glasa! Tisuće ljudskih bića u zemljama siromaha i u siromašnim dijelovima bogatih zemalja bez prava su da dignu svoj glas, bez mogućnosti da prosvjeduju, da brane svoja prava! Oni su bez kuće, bez hrane, bez odjeće, bez zdravlja, bez mogućnosti da se obrazuju, bez zaposlenja, bez budućnosti, bez nade. U opasnosti su da padnu u očaj, gube hrabrost, gube glas, postaju ljudi bez glasa. Da smo mi, koji smo vjerovali u tebe, pomagali bogatima, povlaštenima, da im se otvore oči, da im se probudi savjest, nepravde ne bi tako narasle, razlike između siromaha i bogatih ne bi bile tako strašne, ne samo između pojedinaca, nego između zemalja, pa i kontinenata…
Grijeh je što mi kršćani, bilo katolici, bilo protestanti, pokazujemo toliku inteligenciju i energiju kada treba stvoriti velike i lijepe principe, a takvi smo kolebljivci i strašljivci kada te principe treba oživjeti…
Dom Helder Camara (1909.-1999.)
Post je objavljen 26.10.2010. u 08:49 sati.