danas će se more potapiti nebom,
dan se guši hropcima kisika
i refleksom da ne diše na nos pod vodom,
lišen smjera i definicija,
neprestano osjećam
kako se useljava u mene,
mora da je implodirao kaos kaosa,
u zanosu se kozmos se sudario sam sa sobom,
gusto zgužvani oblak jutarnje izmaglice
među rebrima
oko podne
kao da je Sunce u zenitu
nizbrdica za dalje
neće nas odvesti dovoljno daleko,
oprosti,
ovo nije ni moglo biti lako.
ribari na šri lanci nisu isplovili taj dan. tsunami im je uništio brodove.
oni ne misle da su sve vidjeli. ustvari već dugo samo sjede na obali i gledaju u daljinu.
može li se uopće tsunami
pukim očima vidjeti,
usred svega?
o nebo,
da li to zalijevaš proljeće da procvate
ili samo plačeš?
undefined.undefined
Post je objavljen 25.10.2010. u 23:32 sati.