Marketing
"SPOMENIK" -prvoj Divi hrvatskog pjesništva
... Vesna Parun
BIOGRAFIJA:
Vesna Parun - Zlarin, 10. travnja 1922. Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.
Vesna Parun pisati je počela još kao djevojčica.Potpuno se predala književnom radu, postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.
Imala je jako težak život koji je uvelike utjecao na njezino stvaralaštvo. Osnovnu školu završila je na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.
Za svoja djela bila je nagrađivana. Za zbirku "Pjesme" (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku "Crna maslina" (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju.
Najveći dio života prvela je upravo u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi koju često spominje u svojim djelima.
Poznata altruistica napustila nas je u 89 godini života,
nakon duge i teške bolesti.
TRAMVAJ JEDANAEST
U tramvaju broj jedanaest
momak djevojku
drži na koljenima.
U tramvaju broj jedanaest
dva Crnca promatraju
plavu ženu.
U tramvaju broj jedanaest
vozačica ljutito zvoni kamionu
koji joj je prepriječio put.
U tramvaju broj jedanaest
grbava starica se sagnula
da zaveže cipelu.
U tramvaju broj jedanaest
u kutu otraga stojim s tulipanima
koje su mi poklonili u školi.
Više i ne znam u kojoj je to školi bilo
jer me bole noge i jer razmišljam
hoće li brzo uvenuti to cvijeće,
brže negoli stignem u Dubravu
u autobus za Studentski grad.
I još me usput muče beznadno
četiri pitanja koje me se ne tiču
i na koja nikad neću dobiti odgovor.
Hoće li momak i djevojka roditi djecu.
Ima li grbava starica
još koji par cipela.
O čemu je razmišljala plava žena
dok su je dva afrička studenta
krotko promatrala.
I najzad, što bih uradila ja
da sam na mjestu vozačice tramvaja
i da mi se crni mačak
ispriječio na put.
U tramvaju broj jedanaest
nema više nikoga. Nema čak ni tramvaja.
A ja sam ona starica koja se sagnula
da zaveže cipelu. I zaspala
na klupi, u Dubravi,
čekajući autobus.
Ja sam crna kvrgava maslina
izrasla u tom tramvaju broj jedanaest
i raste još uvijek, odavno,
od prve vožnje u njemu, prije skoro pola stoljeća
pa do danas, večeras, sutra
a da mu nikad nije sasvim pripadala
tom tramvaju broj jedanaest.
Tom tramvaju broj jedanaest
tisuća puta jedanaest.
Crno, crno stablo masline.
Stablo: tramvaj broj jedanaest.
Crna maslina.
Maslina ja.
Od zelenog put crnog, i natrag.
Od Dubrave do Črnomerca.
Od Črnomerca do Dubrave...
Crno i zeleno.
Zeleno i černo.
Dubrava - Črnomerec.
Črnomerec
Ja.
Mene neće više ovdje biti.
Ali ostat će taj tramvaj
broj jedanaest.
I njegovo zvonce.
I njegova nervoza.
I njegova posvemašnja
apatija spram čovjeka.
Tramvaj broj jedanaest
od Dubrave do Črnomerca.
Moja ostavština jedina.
Moj zahrđao spomenik.
I ne treba mi nikakav drugi.
Ovo je spomenik
onoj koja jesam.
Sve drugo bilo bi
tužna krivotvorina.
Moj spomenik. Moje drugo ja.
U tramvaju broj jedanaest.
U tramvaju broj jedanaest.
U tramvaju...
jedanaest...
Vesna Parun
SONET O SREĆI
Uvijek si negdje u njenoj blizini
i sve ti šapću oči prolaznika
putove njene, i sve ti se čini
da ti je znana sa starinskih slika
iz albuma, iz kog se sretno lice
nevjeste mlade čednim čarom smješka.
Ti gledaš kako rijeka porodice
kroz klance srlja, a čela viteška
stoje na pragu doma uznosita.
I čekaš, najzad uspokojen, čist
da prhne roda s krova, zvekne zdenac.
Al nek se žutim albumom proskita
ruka još malo - spaziš prazan list
pa kovčeg, i na njemu srebren vijenac.
Komentar autorice:
Izdvojila sam ove dvije pjesme, ne zato što su mi upravo one najdraže,
nego zato što su se same odabrale.
Pjesmom "Tramvaj jedanaest" dižem svoj mali spomenik Divi Vesni,
ona ga je sama izabrala
("Tramvaj broj jedanaest
od Dubrave do Črnomerca.
Moja ostavština jedina.
Moj zahrđao spomenik.
I ne treba mi nikakav drugi.
Ovo je spomenik
onoj koja jesam.
Sve drugo bilo bi
tužna krivotvorina.").
Budući je ovo blog o sreći i ovaj "Sonet o sreći" se sam nametnuo.
Razočarana i tužna zbog nedovoljnog medijskog prostora i pažnje,
povodom smrti drage pjesnikinje,
ponosna sam što se barem kod male i nevažne mene,
našla na prvom i mjestu i obilježila moj "Prvi post".
Post je objavljen 25.10.2010. u 21:53 sati.