Neko vece, u svom omiljenom pubu, upoznam prijateljicu jedne poznanice, atmosfera cudna, ne losa, zena ocito u periodu rjesavanja sebe same. U jednom trenutku, nisam sigurna zasto pita me jesam li udata, odgovaram u mahu, razvedena, no slijedece me pitanje stavilo u stanje sutnje i razmisljanja- "Imam li djece?"- jednostavno nisam znala sto da odgovorim osobi koju tek upoznajem, trebam li joj uopce odgovoriti i postavljam sama sebi isto pitanje.
Prije nesto manje od godine dana izgubila sam jedino dijete u saobracajnoj nesreci i pitanje koje sam si postavljala bilo je jesam li majka i dalje. da li je biti majka iskustvo radjanja djeteta ili uloga koju igramo dok smo zivi, odnosno dok su nam djeca ziva? imam li dijece? sto da odgovorim na to pak...moje je dijete sa mnom u svakom trenutku kao i dok je bio fizicki prisutan, tu je u mom srcu, u mojoj glavi, dijelim i dalje sve osjecaje s njim, na nekoj drugoj razini ali nikako ne mogu reci da ga nema, a sa druge strane, nema ga, i to je stvarnost takodjer. Nema one brige oko toga sto ce mu se desiti, je li nesto napravio ili nije, nema onih dodira i pogleda, nema niti neslaganja niti slaganja, nema odlazaka i dolazaka...
Vjerujem da nisam jedina majka sa iskustvom gubitka djeteta koja se nasla u paradoksalnom stanju, koja se pita ista pitanja, nije jednostavno osjecati prisutnost i odsutnost u isto vrijeme, zbunjuje to stanje do daske, i sve je jos dobro dok se pitanja odvijaju u mojoj glavi no kada pitanje dodje od osobe x... ostajem bez odgovora.
Mozda nadjem odgovor tek onog trenutka kada se opet budem susrela s njim ponovno.
Post je objavljen 25.10.2010. u 17:36 sati.