PROŽIVLJAVANJE
Na bolničkom odjelu smješten je trogodišnji dječak. Zbog teške bolesti na plućima, od svog rođenja život većinom provodi u bolnici. Sićušan je poput jednogodišnjaka, najčešće sjedi u hodniku u dječjim kolicima.
Preko plastičnog crijeva dobiva kisik, usnice su mu plave, njegovo preveliko srce brzo tjera krv njegovim tijelom. Velikim crnim očima prijateljski promatra svakog prolaznika. Često tako netko zastane, poigra se s njim, ponekad uz zbunjeni smješak žuri dalje.
Jednog dana dječak nije bio u hodniku. Tijekom noći došla je ponuda donatorskih organa pa su mu uklonjeni njegovo srce i pluća. Presađenii su mu novi organi.
Probudio se na odjelu za intenzivnu njegu okružen pištavim aparatima koji su prikazivali njegove tjelesne funkcije. Iz ustiju mu je izlazio tubus preko kojeg je dobivao zrak, u tijelo su mu bila uvedena četiri drenažna crijeva kroz koja je istjecala voda iz rana.
Njegove lijepe crne oči preplašeno su promatrale spasioce. U početku je izgledalo dobro, no potom su se zaredale komplikacije. Njegovo malo tijelo odbacivalo je nove organe.
Spasitelji su se uzvrpoljili oko malenog pacijenta. U svojim zelenim odijelima i maskama vodili su sve dramatičnije rasprave.
On ionako ništa nije shvaćao, niti je mogao reći. Njegova egzistencija oslikavala se brojkama i krivuljama. Davno prije nego što je nakon mjesec dana preminuo njegovo se maleno biće bilo istopilo na bojnom polju strategija i učenih prepirki. Pogled mu je utonuo duboko ispod velikih crnih očiju. Nitko više nije ni porazgovarao s njim, bolesnim, na smrt preplašenim djetetom.
Liječnici su učinili sve. Nisu propustili ništa. Ništa s medicinskog, znanstvenog, tehničkog gledišta.
Samo što su previdjeli dijete.
Toliko patnje plaši. Teško se indentificirati s patnjom drugoga. Uvučeni u svoju ljušturu spašavamo sami sebe od patnje i strahova.
Nastavit će se...
Tekst je inspiriran i velikim dijelom izvučen iz knjige "Živjeti s tuđim srcem", autorice Elizabeth Wellendorf.
Post je objavljen 25.10.2010. u 14:15 sati.