* * *
U prijateljstvu nije važan dar govora
mnogo je važnije imati sluha....
za ono neizgovoreno.
* * *
Prijatelj se u nevolji poznaje.....poznata je narodna izreka koju koristimo kad god upadnemo u nevolju, a većina naših poznanika, za koje držimo da su nam prijatelji, ni okom ne trepnu. Pretpostavljam da smo se i sami mnogo puta tako ponijeli prema drugima, ali to kao da se ne broji. Danas se osvrnemo na tuđu sudbinu tek kad nas prodrma kakav šokantni napis u novinama ili TV akcija tipa: pomozimo maloj ...xy... da se izliječi i slično.
Nesretni ljudi su svuda oko nas i nije potrebno da ih tražimo preko novina i televizije. Da bi osvjestili ono ljudsko u sebi, dovoljno je da se okrenemo i upitamo susjeda kako mu možemo pomoći, zagrlimo člana obitelji kad primijetimo da je utučen ili nazovemo prijatelja koji se već dugo nije javio, jer sigurno ima dobar razlog.
Želim iskoristiti jedinstvenu priliku, kako bi na samom nastanku svog bloga ispunila jednu svoju želju i obećanje dano samoj sebi. Iza mene je teško razdoblje, jedno od najtežih u mome životu. Više mjesečno njegovanje bolesnog oca, koje mi nije toliko teško palo. Mnogo teže je bilo gledati njegovu patnju i znati da mu nema spasa. Još teže je bilo prihvatiti da su ljudi poput njega, na kraju svog životnog puta, odbačeni od društva. Za njih ne postoje ustanove u kojima rade zdravstveni djelatnici koji bi im danas, u dvadeset prvom stoljeću, mogli olakšati njihove patnje i boli. Osuđeni su na milost i ljubav svojih najmilijih, koji nažalost, koliko god da im je stalo, koliko god ih voljeli, nemaju znanja, mogućnosti ni uvjeta da to učine. Stoga želim zahvaliti dr. Andriji Kučaku i sestri Gordani Šimanović iz ambulante opće medicine u Zdenčini, jer su uz svu svoju muku sa novim ustrojem zdravstva, bili uvijek pripravni pomoći savjetom i svojim medicinskim znanjem. Zahvaljujem i patronažnoj sestri Danici, na velikoj podršci i savjetima koji su olakšali njegove posljednje sate života. Naposlijetku od sveg srca zahvaljujem sestri Suzani Koščica Kalšek, osobi koja je svojom njegom i pažnjom, brižnošću i podrškom, dolazeći u kućnu njegu, davala snage, kako bolesniku tako i nama, njegovoj obitelji. Njen odlazak u mirovinu veliki je gubitak za sve teško bolesne ljude koje je ona njegovala, na velikom području našeg kraja. Ipak, ona je tu mirovinu itekako zaslužila te joj želim da još dugo u njoj uživa. Jedno veliko HVALA tim divnim ljudima u ime svoje i u ime svog, danas pokojnog oca.
Tu priča ne završava, mislim ona o prijateljstvu, sa samog početka. Prijatelji su mi pomogli da svoju tugu, već na samom početku žalovanja za ocem, počnem pretvarati u lijepa sjećanja. Neki su bili uz mene fizički, neki telefonom i preko interneta, a neki tek u mislima. I njima zahvaljujem, a na kraju hvala i mojoj obitelji, koja je uz mene iz dana u dan i skupa samnom gradi sjećanja, na jednoj i novi život na drugoj strani.
Post je objavljen 25.10.2010. u 08:17 sati.