Nakon nekoliko izleta u našu profanu stvarnost, vraćam se knjizi Mihaila Szentmartonija; "Psihologija duhovnosti" uz neke male „preinake“
Danas ću o našem Iločanu, naime Ivan je pokopan u Iloku, gdje je u njegovu slavu izgrađena i crkva.
IVAN KAPISTRAN
svetac aktivno-neovisne duševne konstitucije
Evo što on misli o sebi; umišljen, uporno traži svoju istinu (pravdu), tvrd je. Gotovo nam i ne treba više podataka da bismo u njemu prepoznali agresivnu ličnost.(o di si rodijače!?)
Ipak, pogledajmo još neke karakteristične epizode iz života ovog neumoljivog reformatora, nasrtljivog borca i vatrenog propovjednika.
„Ne prihvaća kritike, ako ga netko ipak kritizira, napada“-Morett (životopisac)
Ali kad vidi nepravdu i pokvarenost, on ne eksplodira prema nutra, nego prema van:napada.
(cepaj Katalinski)
Ovaj je čovjek cijeli život napadao nekog ili nešto (već vidim da mi se svetost širom smiješi!)
Borio se protiv „anarhista“ , protiv Židova (e tu se razlikujemo, ja sam samo protiv „židovčića“) i, protiv „neke ženske mode“
Ali najveća i najpoznatija njegova borba bila je protiv Turaka. (izgleda da mi nema izbora, morat ću natrag u Hercegovinu, pa opet protiv Osmanlija!!)
Franjevac (znao sam da mora imati neke veze s Hercegovinom, samo da me biskup Perić ne „pročita“) postaje vojnik i kod današnjeg Beograda (Beograd je naš!!) pobjeđuje Turčina.
Doduše ta ga je pobjeda stajala ravno 234 godine na račun njegove službene kanonizacije.(ko ga šiša, ispalatilo se „čekat“)
Naime optužili su ga da je bio častohlepan i da je pobjedu pripisivao iskljiučivo sebi. (ah ljubomorni ljudi) A kardinal Carvajal bio je mišljenja da Ivan nipošto ne smije biti kanoniziran, jer je prije bitke bio nervozan na način koji ne dolikuje jednom svecu.
(ne znam šta je ovaj Carvajal /nadam se da to nije onaj isusovac koji je napisao sjajnu knjigu „Razgovarati s Bogom“/ pod tim mislio..predmnijevam da je vojnicima priprijetio „svim spiskom“ ne budu li na razini zadatka) Kardinal ga je osim toga, optužio, i za to da se nije htio pokoriti, bio je neposlušan. (uvijek sam se divio ljudima koji mogu slušat „bezveznjakoviće“, a pri tom čak ni ne komentirat)
Protiv ove optužbe branio se još sam Ivan za života, govoreći: „Da sam poslušao kardinala, ne bismo nikada pobijedili“ (to je moj čovjek)
Na kraju ga je papa Aleksandar VII (izgleda da je geo@ bio u pravu, mora da je VIII..;) godine 1690.ipak proglasio svetim, priznavši tako da je Ivan ipak imao pravo.
Da je popustio po receptu kardinala, ne samo da ne bi dobili bitku protiv Turaka, nego vjerojatno ni Ivan ne bi dobio bitku za životnu svetost, jer bi djelovao protiv svoje naravi.
(A Ivane dugo sam lutao za svojim svetcom zaštitnikom, ali sad smo tu na sigurnome..idem te još malo „akademski proučit“, možda sad krenem u boj na Beograd da pohrvatim ono što je ostalo od Srbije....)
Post je objavljen 24.10.2010. u 23:01 sati.