Sve me rjeđe dotiču tragovi tvojega postojanja...
i odavno već stojim pomirena s jučerašnjim snovima...
I kada već gotovo sasvim ispustim
sve one korake, pahulje i slutnje
tokovima zaborava...
Kako si?
Gdje si?
Što ima?
Gdje bi sada bili nas dvoje
samo da sam tog nestvarnog nedjeljnog jutra
na ono tvoje pitanje
dala neki drugi
odgovor...
Ponekad mi se pobrkaju riječi u krivo tempiranom zanosu
pa ispadne da krikom rastjeram jata ptica što bi mi se rado ugnijezdile
pod prozorom...
I tako...
...u prve zrake ovog subotnjeg novembarskog jutra
puštam tešku melodiju
da lebdi zatočena iza zatvorenih vrata
unoseći toplinu
samo u moja sjećanja...
Post je objavljen 20.11.2010. u 10:26 sati.