Marketing
Kad bih isplakala oči,
da ostanu samo duplje ružne,
da nikada više ne vidim
ni svjetlosti ni slova,
samo da tebe,zlato, izvedem iz tame,
isplakala bih gradove i parkove i ljuljačke,
i rijeke i mora i prve slovarice,
i bajke zlatne kočije sna,
plakala bih i plakala.
Nezaustavljivo.
Kad bi moje srce
spaljeno od bola,
značilo za tebe spas,
neki dobar život,
dala bih da mi ga iščupaju tek tako,
ni glasa ispustila ne bih.
Kada bi moje ubojito oružje
moglo bar zastrašiti protivnika,
koji navaljuje poput krvožednog vampira,
žderuć tvoju mladost i bezbrižnost,
odsjekla bih glavu svakome
tko bi ti napravio i najmanju zabrinutu boru na čelu.
Kome kradeš ljubav maleno moje...?
Kad ona se prelijeva iz korita svoga
i želi te zaštititi i od tebe samoga...
Zašto tako naglo postaješ netko
koga ne poznajem?
Zašto ti tako odjednom više ne trebaju
ni moje oči
ni moje srce
ni moja ljubav?
UPDATE: (25.10.2010.)
IN MEMORIAM
Napustila nas je noćas.
Otišla moru svome olujnom.
Tamo gdje joj je bila duša.
Pjesnikinja srca, duše i kostiju.
Pjesnikinja boli, tog "čudesnog kvasca vida".
Ona koju sam obožavala i tako silno željela upoznati.
Kojoj dugujem svaki svoj izričaj, žar spram pjesništva i riječi. Moja poetska majka.
Vesna Parun.
Ona je bila i ostala Vidrama vjerna.
Doživotno zaljubljena u njegovu vitku pojavu na oranicama punim lišća.
U srcu dječak, željela da ljubav bude pjesma.
Znala je kako tepa kiša kad imaš oko dvadesetak godina i kako se dan produljuje u nepoznato i kako miriši večer zvjezdana.
Pjevala je Onoj koja ima nevinije ruke, nek bude blaga njegovu snu, kad bude zalazio u poznije godine.
Strasno zaljubljena u život i ljubav, otišla je tiho i tako sama.
Tješi me pomisao da more ne može umrijeti.
Jer njena ljubav je "zlato nataloženo.."
A mi ćemo naraštajima čitajuć njene pjesme, biti pravi i doživotni istraživači njenih riječi,
na sve "četiri izmišljene strane svijeta..."
".......Bila sam dobra kao ljeto i vitka
s tvrdim pletenicama.
Bila sam raskošno dobra. Bila sam kao ljeto.
Nije me stid to reći, sada je ionako
jesen.
Dobrota spava pod lišćem i njen je osmijeh
nevidljiv.
Bila sam šuma. Bila sam dobra kao ljeto
i vitka, s tvrdim pletenicama.
I što mi je ostalo? Eto: zrnce ganuća u zjenicama.
Budim se i šapćem:
Ljubavi, budi pjesma!"
Post je objavljen 24.10.2010. u 00:00 sati.