Majku dvojice apostola Jakova Starijega i Ivana Crkva štuje kao sveticu. Njezino hebrejsko ime Šalôm znači sreću i mir, ono što bismo hrvatski najbolje izrazili pojmom blagostanje. Ono odgovara grčkom imenu Irene, po naški Irena. Saloma je vjerojatno Gospina »sestra«, dakle, najbliža rođakinja, o kojoj govori sv. Ivan da je na Kalvariji stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Marko je naziva Saloma, a Matej »majkom sinova Zebedejevih«.
Sveti Marko među trima ženama mironosicama, koje su na uskrsno jutro žurile prema grobu da pomažu Isusovo tijelo, spominje i Salomu.
Sveti Matej opisuje Salomu kako je od Isusa za svoje sinove u njegovu kraljevstvu molila počasna mjesta. U odgovoru na tu neobičnu molbu Gospodin se izravno obraća Jakovu i Ivanu pozivajući ih s ljubavlju na život pregaranja i žrtve, na sudjelovanje u kaležu njegovih muka. Ako se tome budu velikodušno odazvali, postat će dionici i njegove pobjede i slave u kraljevstvu nebeskom.
Štovanje je sv. Marije Salome u nekim biskupijama veoma živo. Štuje se naročito u Palestini, u Carigradu, u Arlesu u Francuskoj, u Tournaiu u Belgiji, te u Italiji u biskupiji Veroli, tamo je naročito štovana, i u Castelliri, u biskupiji Sora.
Sv. Marija Saloma u svetačkoj ikonografiji često se nalazi u skupini žena mironosica s posudom dragocjene pomasti. Osobito su lijepe slike tih svetih žena što ih naslikaše velemajstori slikarske umjetnosti Albrecht Dürer i Beato Angelico.
Najveća je odlika ove svetice što je vjerno pristajala uz Krista, što ga je slijedila, što se na Veliki petak nalazila podno njegova križa i što je njezina ljubav išla i s onu stranu groba. Isus je nagradio njezinu vjernost već na ovome svijetu jer ga je među prvima zavrijedila vidjeti uskrsnula te okusiti neopisivu radost uskrsnoga jutra.
Sveti Matej opisuje taj susret ovako: »Najedanput im dođe Isus u susret pa im reče: ’Zdravo!’ One pristupiše k njemu, obujmiše mu noge i pokloniše mu se. Nato im Isus reče: ’Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći da idu u Galileju. Ondje će me vidjeti’« (28,9–10).
Među sveticama toga neopisivog susreta bila je i sv. Marija Saloma. Taj kratki sretni susret pretvorio se poslije svetičine smrti u kraljevstvu nebeskom u vječno blaženo gledanje i uživanje Gospodina.
Uz to ukazanje sv. Mariji Salomi i ostalim svetim ženama možemo se malo zaustaviti i razmišljati. Gospodin se ukazuje ženama prije nego apostolima. Za vrijeme javnoga Isusova života apostoli su stajali naprijed, u neposrednoj Isusovoj blizini. Njegov je sjaj padao prvo na njih. Oni su se zbog toga povlaštenog položaja mogli osjećati kao da su nešto veliko, mogli su se čak i uzoholiti te s nekim omalovažavanjem gledati na pobožni ženski svijet, koji je također Isusa okruživao.
No, došla je oluja Isusove muke, i gle, uloge se izmijeniše! Apostoli nestadoše, kukavički iščeznuše u pozadinu, a na bojište stupaju žene. Njihova vjerna ljubav prati Isusa na križnome putu, stoji uz njega pod križem, dopire do groba, štoviše i preko groba. Zato one, a ne apostoli, postadoše prvi svjedoci i glasnici uskrsnuća.
Tako će žena još i danas u podnašanju muka i u požrtvovnosti nadmašiti muškarca pa čak i samoga svećenika. Istina je da je u otvorenoj borbi života muškarac po svojoj naravi redovito hrabriji i djelotvorniji, ali u trpljenju i strpljivosti žena pokazuje veću izdržljivost i jakost. Njezina je ljubav intimnija, čistija, nesebičnija, pa stoga i vjernija. Koliko i kako divnih duša, kako velikodušnih Gospodin i danas ima među pobožnim ženskim svijetom!
Kako se Gospodin ukazao pobožnim ženama? On im se nije pokazao odmah na grobu. Tada za to zbog svoje zbunjenosti nisu bile pravo raspoložene. Zato ih on ukazanjem anđela najprije polako pripravlja. Nakon tog ukazanja, naime, one već znaju da on živi. Na povratku kući one međusobno razgovaraju o doživljaju na grobu, gdje su vidjele anđela, dozivaju si u pamet neka Učiteljeva proročanstva i pune su nade da će ga naskoro same svojim očima vidjeti.
Nada ih nije prevarila. One se prestrašene najednom zaustaviše, a pred njima se pokaže bijela prikaza, sva okružena sjajem i ljepotom. To je Učitelj! I s njegovih blagih usana već romoni prijateljski ohrabrujući pozdrav: »Zdravo!« Njegov je pogled tako blag, a pozdrav tako dobrostiv, da je pobožne žene ispunio neopisivom radosti. On im je prodro do u dno duše. »A one pristupivši obujmiše njegove noge i pokloniše mu se« (Mt 28,9). O, s koliko su pobožnosti i sreće sve to učinile! A Gospodin je dopustio da udovolje svojoj pobožnosti. One su to i zaslužile. Kako je Gospodin povjerljiv! On je bez ikakve ukočene dostojanstvenosti tako posve ljudski pristupačan, a u isti mah ipak tako božanski. U njemu se sjediniše dobrota i uzvišenost na takav način da strahopočitanje ne isključuje povjerenje.
»Tada im reče Isus: ’Ne bojte se!’« Ako je Učitelj već ranije poticao na pouzdanje, sada mu je napose stalo da prigodom svojih neobičnih ukazanja otkloni svaki strah i zabunu. Zato neprestano prijateljski ponavlja: »Ne bojte se!«
Ta riječ, temeljni ton blage askeze, dolazi od samoga Isusa. Ono što pobožnim dušama ženskoga svijeta još i danas često nedostaje jest pouzdanje. Umjesto da se njim ispune, one znaju zapasti u potištenost, tjeskobu i skrupuloznost. Krivnja za to može biti i na ispovjednicima i duhovnim vođama koji su odviše škrti s prijateljskim: »Zdravo!« i ohrabrujućim: »Ne bojte se!«
Blizina i gledanje Gospodina donosi nebesko raspoloženje već ovdje na zemlji pred svetohraništem, u svetoj pričesti, a kako će tek biti jednom u nebu! Dok u gradu Jeruzalemu vlada uzrujanost, na ulicama bučno brbljanje i galama, u Velikom vijeću zabrinutost i srdžba, u Pilatovoj palači duboko neraspoloženje, dotle se vani među tihim vrtovima, na osamljenom poljskom putu zbiva taj mili susret svetih žena s uskrslim Isusom, taj doživljaj pun nadzemaljske utjehe. Isto se tako i danas po našim crkvama u rane jutarnje ili večernje sate, dok vani u gradu, u Babilonu, vlada buka, vreva i metež, ponavlja tihi susret pobožnih duša s Učiteljem u svetohraništu, na euharistijskoj žrtvi i gozbi.
Susret današnje svetice s uskrslim Isusom može postati i naše duhovno iskustvo, na naš osobni način, već prema milosti koju nam Gospodin daje.
Post je objavljen 22.10.2010. u 17:00 sati.