Marketing
Pjesme pustinjskim ružama
MELEK GHAZI
On, pjeva o njoj koja odlazi,
i što dalja, sve bliža je.
Njegova sanjiva kraljevna
ružičasta, indigo, zlatna
sjejna sedefno nježna
odlazi daleko, daleko,
u daleke daljine.
On, pjeva o njoj koja odlazi
i što dalja, sve bliža je.
Njegova duša oslonjena o njen obraz
što se na pjesmi presijava
kao da želi reći da se vrati, da stane,
obuče se u pješčane velove
do kraja zauvijeka.
ZORA U SOUSSU
Neopterećeno, lijeno čak,
Ra proviruje iza ugla,
sugerira da crveno obučem;
pustinja poziva k sebi u gost.
Zavodi istok kao da nikada nisam
pogledala u tom pravcu,
sve žari i gine,
raste i ponire kao da je moje.
Ra mi ne daje mir,
pleše balet po bjeloočnicama,
ubija bogove u sadržaj izrazom.
EL JEM
Njegovo se Veličanstvo igra skrivača
po ruševini jednoga davnoga beskraja
i lebdi, te ništama te dovratnicama
kao dijete na ringišpilu - razigrano.
Ništa nije toliko ispunjeno mortalitetom
kao spomenik vječnosti.
Kraljici, što u uglu broji dok se ne razbježimo,
blicaju okice, i ono muško, i ono žensko;
izgleda kao da se rodila maločas
u naplavini iz morske pjene.
Onaj što za moju zemlju čuo nije
ječi u daljini marke naših piva
kao da se moli boginji plodnosti -
"Dušu na pazaru,
nosite, sve nosite! One dinar! One dinar for you!"
Kraljica umalo skreće s puta,
ondje, a rekli su da ondje možemo nestati,
sunovratiti se u neznane lekseme,
ogrnuti se pašminama,
sjesti i plakati.
PUSTINJSKI RIM
U ime ruže, stadosmo blaženi nigdje i nikada,
goli smo, masni, s građevinskim materijalom u pukotinama,
a neki se još češljaju noktima -
nedovoljno su lijepi. Užasni. Isfrustrirani.
Utvare bježe od lavova,...
jedne od drugih se izmiču
žešće nego od života.
Ginu za kruha, ginu za igara
kao za stvarni cilj: za domovinu, za djevicu.
U ime ruže, pustinjske ruže,
stadosmo prokleti u nigdje,
u nikuda stali smo,
odapeli i uskrsnuli,
naglo smo se trgnuli
sa grčevima u rukama
kao da smo metastaze gladi i žeđi, i gladi...
PUSTINJSKA RUŽA
Ne zavoli se dušom, uhom i okom,
koliko svime što u buketu načini čulnost,
taj najtiši od spokoja
za koji neki kažu da ga ima i na glečerima.
Kada nemirna ženska ruka zgrabi pijesak
u kojemu samo ono jest i ono nije
i umiri se u općoj milini
bez zlosutnog zrikavca, bez siktaja gmazova,
iako se gotovo više i ne sjeća
lica koje ju je odnijelo.
Gotovo je. Sanja škorpiona kako oslobađa život smrću.
KUSKUS
Bezokusno, a trži se pod 'extra',
DaDa ga priprema s osobitom strašću
i skupa se pravimo da je gozba veličanstvena,
da šaran je imao krila, a gica svirala tonove solmizacije.
Urupili se,
stavili podove nad glavu,
obojali pećinu bijelim krečem.
Sinčić spava na ćilimu,
kćeri gledaju CNN,
muž puši i sjedi, sjedi i puši,
majka melje žito,
skriva skuter u šimširu,
bere datulje i crkava.
MEHARI
Hatšepsut je ovdje bila lijepa
uz fatamorgaske preslike Tezejeve borbe,
uz GAME OVER na Nintendu.
Ovdje ne postoji strašna jeka predstojeće smrti
jer ovdje nema tona.
Svemir je zaspao kornjači na leđima
i sav djetinji, češlja mi obrve
dok lebdim na površini vode.
Vidim oči onog crnca što stoji u sjeni,
vidim mu i zube kada se nasmije
trenutak prije nego kaže nešto diplomatski nejasno
nakon čega ga otpravljam u startnu poziciju.
Hatšepsut je ovdje bila lijepa
jer su i majke ovdje lijepe
jer sam i ja ovdje bila lijepa.
NEBO IZNAD SAHARE
Sutonu, stoj nepomično,
namjesti se i poziraj
da te gledam lijepog poput klizačice na ledu.
Stoj, pa makar me nikada ne vratio
ovaj prerušeni otimač na crnom konju,
barbar koji se smije dok vrištim na svom jeziku
i grudi mi iskaču iz rebara.
Nepomično, sve dok ne izrežu rupu u pijesku
pod krivim imenom
jer ovdje ne znam kako se zovem.
HODAJ, BEDUINU, HODAJ
Beštije, samo žude i spominju
kojekakva sakaćenja, odsijecanja kažiprsta,
što sve ne...
Nemojmo razmišljati ni o čemu.
nego nauči me svojemu jeziku,
nauči me neku pjesmu o Allahu -
pjevat ćemo tvojemu bogu
kada već svojega nemam.
Naučit ću te samo bitne riječi;
govorit ćeš "Hvala.", "Ljubav", "Majka".
Rukama ćemo si objasniti
zašto smo oni koji jesmo
ići ćemo šutjeti i žmiriti.
Samo hodaj
jer dok se zvijezde prikažu
već više nećeš znati kako se zovem.
ALI BABA
Poklon, "gift", kaže,
uzde joj plave pušta u dlanove,
a lijeni dvogrbi mužjak
luta stranputicama
tražeći meleme i mirodije
u suhim grančicama
za kojima drugi život ne bi ni pogledao.
Njezin, gazelin,
ali ona ne poznaje naredbe
u tim riječima
pa se prepušta boemskom kasu
u smjeru kazaljke sata,
brzinom smrti kozmičke klepsidre.
SNIVAJ, TIŠINO
Jesi li nas čula, Milozvučna,
kada smo te pravili gluhom
mježeći mračnim labirintima
u plitke tjelesne užitke?
Cjelovi, kao ukradeni, tako su kratko trajali.
Više mi ego pati, Helen,
no što mi se duša cijepa,
no što suze teku;
pati, Prokleta, pod teretom spoznaje
da ne može izgovoriti moje ime.
Jesi li čula, Mila,
kako smo se ukrali?
OTMICA
Ti ćeš se iznenaditi
kada te na prevaru povuče na leđa
rasnoga arapskoga konja
sjajne crne grive.
Vrištat ćeš i strahovat smrću svojih grudi,
a oni će pljeskati njegovoj
lisičjoj dovitljivosti.
Umalo, zauvijek ostaješ klinom
u mjestu gdje se rodio i umro mir.
SVITANJE NA DINAMA
Pogleda Kraljicu - i ona umalo zbunjeno spaja kažiprste na prsima.
Princeza uvidje da nije sama.
Još ih je zasjelo u plastično utočište
i gleda rađanje zlatnog diska,
zijevanje Ra u zoru.
Nezdravi, punih zubiju sna,
okupili se povodom novoga dana,
sokoljeg jutra, migoljenja škorpiona.
ŠKORPION I SOKOL
Malena, gledam joj loknice
gdje se s maramom bore
za njezino lice.
Škorpioni su ostali slabi,
a, vidim, svejedno joj nije
kada pretrči preko dlana.
Sestrica, pruža mi sokola
na nadlanicu,
oči joj govore neka pazim,
krhak je teret, ali grebe i boli.
Loknice njezine zatim pogibaju u mojemu pazuhu
dok joj čelo ljubim i obrve mrsim.
KROZ PUSTINJU
Nisi još vidjela gejzire,
glečere kako vode ljubav,
željna svega, a odlučuješ
u fini pijesak što se prstima sipa
kao da je voda ili krv,
zaroniti licem duše
i pokopati svu bit, sav stih, svo sjeme.
Tijelo će tvoje vapiti
za svojim imenom
i lutati planinskim masivima
kao kokoš bez glave dok ima krvi.
Ovo mjesto je tvoje,
ovdje se čuje osmijeh zvijezda na francuskom
koji ćeš od danas tražiti
u svakom lutanju koje te dopadne.
Ovdje je tvoj dah uronio stopala,
a oči urasle u svjetlost.
VRISKA U HAREMU
I smijeh može uznemiriti,
ulupiti radosnu jezu u rupice na obrazu,
ugristi za jezik velikim krvožednim ustima.
One vrište od smijeha, od smijeha se guše.
Orgazam na komandi dvostrukog mjenjača
koji nipošto ne jenjava,
iako Fortuna spava u snu intimnoga razgovora.
Njegova se glava klati
u ritmu rađanja prostora.
Roblje šuti s pristojnim osmijehom
dok gospodar slini po svojoj komi.
Razonode su postale histerične,
trbusi ih bole od arlaukanja;
Das Messer! Wo ist das Messer?!
TISUĆU
Ubija te, zar ne,
spoznaja da tvoja blaga ne vrijede?
Onome tko ništa ne očekuje
svaka ugoda dolazi kao novogodišnja zabava
u travnju -
ljubazno pretjerivanje, ali suvišno.
Djevojka s barutom u nosnicama
razumije njegove prohtjeve
(ta i sama je nerijetko bahata),
ali ne želi njegove divlje mačke
koliko god
pitomo one prele i kvasile njuške u mlijeku.
Djevjka sa barutom u nosnicama
želi postati beskraj razdruženih kvarkova,
crpsti se iz silicija i u njega se raspasti.
Njezin otac, zabavljen je
odbijenicama koje otiskuje preventivno
jer ove je godine u zenitu,
lijepa kao Sicilija s prozora aviona.
VOZI!
Ona će ga potapšati po ramenu,
a on će se u retrovizoru
unatraške zagledati u vrisku.
Na mahove, sve će podsjećati
na koitus,
zvučat će vulgarno i neprimjereno,
svaki "Ah!" i "Oh!" i "Uh!"
zvučat će kao element bračne intime.
On će voziti brzo
slušajući njihove povike
"Gas!" za koje ne moraš biti poliglot.
Ona će ga potapšati po ramenu,
"Habibi!" - reći će
i nastaviti se nepomična prevrtati.
Malo se migoljiti.
HOBI
Teško je nadmašiti dar
kao što je snijeg u travnju.
Obećavaju se potomci žirafa,
vile u savani i gorju s imenom Zemlje.
Uvjereni su da se još uvijek priča
da ona je zvijezda. Stoljećima niti govora.
Odriču se Wall Streeta;
ljubav košta dinar, milion,
euri, tolari, lire... ime minule pojave na nebu.
Nakit, kava s mlijekom,
skupe i ružne tašne i novčanici
vrlo su jeftine kad zbrajaš i oduzimaš monade.
Vrijednosti su onakve kakvima ih načinimo,
nikad same od sebe ili sebe radi.
ŽAD
Mamin dragulj
vera se po meni kao po labilnoj lijani
bez imalo straha od mučnine, visine.
Doživjela je sve što će zaboraviti,
a vrijedi sjećanja.
Iz Zagreba je, govori,
dobro je, povratila je,
ali dobro je -
bolje od onih koji nisu.
Tirkizni monstrum iz dječjeg ormara,
ona se smije kao plavuša,
ona postavlja pitanja zašto,
ona još uvijek zna tko je.
Post je objavljen 22.10.2010. u 16:32 sati.