Dan je to koji je obilovao izvrsnim filmskim naslovima. Može se reći da je bilo nemoguće fulati u izabiru.
Projekcija "Tilve Roš" u ranim poslijepodnevnim satima bila je dobar uvod u događanja koja će slijediti taj 5 dan Festivala. Tilva Roš ili na vlaškom Crveno brdo je svojevrstan tribute to Gus Van Santu (koji je ovjekovječio jedan skejterski svijet u svojem "Paranoid parku" iz 2007.g.) i Jackassu. Ovaj film također priča o jednom "svijetu skateboard subkulture" u malom srpkom gradiću Bor. Prvo teško mi je povjerovati u postojanje jedne takve isprofilirane skatesubkulture van Beograda. Teško.
Više je to želja i plač režisera za postojanjem nečeg takvog u njegovoj domovini. Nikola Ležajić uspješno u svom filmu prenaša na filmsko platno način kako to rade Van Sant i Jackass, i samo to. Odlično je iskopirao vjerojatno više puta gledajući Paranoid park i druge slične Gusove filmove dijaloge koji izgledaju pomalo dokumentaristički a ne glumljeni (dakle uspješno je svladana u Gusa do savršenstva dovedena "cinema verite" filmska tehnika pripovjedanja radnje). Vjerojatno da je zvuk bio bolji (bilo je gotovo nerazumljivo do toga da se trebalo poslužiti engleskim titlovima ne bi li se shvatilo što likovi pričaju) radnju bi bilo lakše pratiti i možda bi bila probavljivija. Jer ovako je ostao sam bljutav i bezličan okus u ustima nakon završetka filma. Radnja je vodnjikava i bledunjava. Zapravo je i nema, no Nikola je previdio da Gus plete beskrajno dugačke kadrove oko ipak jedne temeljne okosnice priče. Tako što u Paranoid parku je ubojstvo kao i u Elephantu (naravno to sam izbanalizirao jer puno je usloženija bilo koja radnja Gusovog filma). Takve niti vodilje ovdje nema. Preprozračna je i svodi se na puku dosadu i zabavu. U filmu se u 102 minute ništa ne događa.
Inače prije samog dugometražnog filma "Tilva Roš" bio je ponajbolji kratkometražni brazilski uradak koji je dosada prikazan na Zagreb film festivalu. Riječ je o filmu Michaela Wahrmanna "Avos" (Bake). Prikazan je jedan sasvim običan rođendanski dan u kojem slavljenik upoznaje svijet na jedna neobičan način. Saznaje da je Monica Levinsky Židovka, jednako tako i da je Clinton predsjednik USA te ono najbitnije i da su njegove bake bile u koncetracijskim logorima za II. sv. rata. Ono što je neobično u ovom filmu, to je prikaz događaja preko dokumentarističke tehnike i snimaka koje odaju starost ... kao da je sniman film prije 40 godina a ne jučer.
Nakon ovoga bloka uslijedilo je najugodnije iznenađenje i definitivno najbolji film u oba dugometražna natjecateljska programa. Riječ je o filmu streetartista JR-a jednako intrigantnog i tajnovitog kao i Banksy, samo sa iznimkom da eto za ovog uličnog umjetnika nitko i nije baš čuo u Hrvatskoj što se lako dade zaključiti po broju (znatno manjem od onog posjetitelja dan prije s Banksyeva filma) gledatelja u kino dvorani.
Ovo je jedan duboko emotivan film koji nas vodi diljem svijeta kroz favele Ria, preko slumova Afrike pa sve do slumova Indije i Indokine. Priča koju nam filmom JR priča je kako i sam naslov filma kaže o Ženama herojima. Film je samo produžetak jednog većeg globalnog JR-ovog projekta nazvanog "Žene", koji je započet 2008 godine. Ono što nam ovaj film na jedan neslućeni način pruža jest samo sudjelovanje u njegovu projektu/performansu. Kako je to tako?
Naime režiser toliko unaša emocije u ovaj film da ukoliko je gledatelj iole empatičan film će ga dirnuti i time kroz svoje emocije, razviti duboko suosjećanje sa patnjama tih običnih ali izuzetno emotivno dubokih i inteligentnih no ipak zbog zle sreće koja ih je smjestila u te slamove prije svega nesretnih žena
Za zaključiti je kako žene režiser pomno bira (ili bar ima iznimno oko za takvu patnju), a nama se čini da koji god cvijet da ubere da je upravo ubrao onaj poseban, jedinstven i neponovljliv. Žene redom govore nevjerojatnom i rijetko viđenom mudrošću. Ganutljiv (ali ne prepatetičan) je dio kada intervjuira mlađahni curetak iz favela Ria. Ona progovara sigurno, razigrano (kao i svako dijete) i nevjerojanto mudro za svoje godine. Grubost svijeta u kojem živi ju je postarala. Ona ima snove kao i svaka druga djevojčica na svijetu u tim još nevinim godinama (ima oko 12 godina), no svijet umorstava, nasilja i konstantnog straha za vlastiti život ju je postarao u njenim duhovnim godinama.
Ono što JR čini filmom i projektom fotografija žena jest vraćanje ponosa i osmjeha na izmučena i izborana lica žena, a to je neprocjenjivo. Naravno da je fotografija viđena na ovom filmu nevjerojatna. Rijetko se takav rad vidi. Zadivljujuć i neviđen rad kamere i montaže ostavlja vas doslovno bez daha. Boje kojima opisuje taj svijet pršte na sve strane i očaravaju vas. Čine vas sretnim. Svijet siromaštva ikako materijalno siromašan, bogat je bojama kojima se razbija sivilo očajne sredine u koje ih gura društvo.
Film je ovo o kojemu treba pričati i svakako ga nastojati pogledati jer svi trendsetteri koji su bili na Banksyevu filmu promašili su jedan dragulj svijeta filma.
Osim ova filma dana svakako treba spomenuti i odličan američki igrani film Debre Granik "Zimska kost" koji vraća vjeru u američku filmsku produkciju koja na izvoran i nepatvoreni način prikazuje svijet ljudi u zabačenom dijelu USA ... bez da za to mora imati izvornik u Francuskoj ili Japanu te zanimljiv filmsko-glazbeni projekt iz Srbije, film Vanje Kovačević "Zvezda je rođena".
Post je objavljen 22.10.2010. u 12:00 sati.