Neću govoriti o doktrinalnim stvarima. One se mogu naučiti iz knjiga i katekizama, istine vjere treba poznavati, usvajati i o njima razmišljati. Ali to još ne čini kršćanina. Još manje razlike unutar podijeljenoga kršćanstva. Doktrina vjere, ako ne zaživi u srcu i životu čovjeka, samo je suhoparni i mrtvi članak na papiru. Što u stvari čini kršćanina? Tko je on? Kakav je njegov osobni habitus? Ne tražim definiciju, samo nekoliko ključnih misli, nešto što bi nas moglo voditi u pravcu istinskog kršćanskog djelovanja. Sveti Pavao je u tom pogledu dao vrlo precizne i praktične smjernice. Ako je itko tako snažno i konkretno opisao kršćanina, onda je to veliki apostol. Biti "nazidan na Krista", kaže Pavao. To je temelj svega, polazište, duhovna i egzistencijalna platforma svakog kršćanina. Upoznavati Isusa, kroz Sveto Pismo, kroz molitvu, rasti i sazrijevati s Njim, učiti iz Njegova djelovanja i Njegovih riječi.
Novi čovjek
Iz takvog pristupa rađat će se novi, duhovan čovjek, čovjek blagosti, velikodušnosti, smirenosti, čovjek jasnoće, protivnik predrasuda, prijatelj ljudi, koji zlu ne podilazi, nego zlo prepoznaje i lucidno razlučuje, makar zna da uvijek može biti prevaren. U srcu je kršćanskoga djelovanja odnos prema drugom čovjeku, čovječnost koja je produhovljena i samosvjesna do te mjere da je kadra sve razumjeti, u sve proniknuti što je ljudsko. Biti svjestan zla u svijetu i njegove naravi, ali se ne prepuštati opsesijama i ne pridavati zlu sudbonosnu važnost. Ne tražiti opsesivno neprijatelje i protivnike, ne živjeti u stanju trajnog otpora prema onima koje ne poznajemo i ne razumijemo. Ne biti ogorčen, i ojađen, ne osuđivati druge, ne biti čovjek žalosti i pritužbi, ne biti naporan, opterećen nekim svojim nacrtima i viđenjima. Ne biti krut, nego velikodušan, otvoren dijalogu, prihvaćati da i tuđe iskustvo ima svoju vjerodostojnost, da je mudrost široko i vrlo raznoliko područje očitovanja Duha i uma. Ne zatvarati se u svoje predrasude, pa čak ni u same istine koje vjerujemo, jer ih vjerujemo poradi čovjeka i njegova spasenja a ne usprkos čovjeku i protiv čovjeka.
Snaga života
Nećemo ništa izgubiti u dijalogu i susretu s ljudima drugih vjera i uvjerenja. Ako se bojimo, znači da smo nesigurni, da nismo dovoljno utemeljeni u svojoj vjeri. Isus je sa svima razgovarao, svakog čovjeka je gledao kao čovjeka. Možemo li i mi voljeti čovjeka kao čovjeka? Isus nas nije pozvao na strah, ljutnju i zazor, ne traži od nas da zatvaramo vrata, nego da ih otvaramo. Poziva nas na veliku avanturu duha i čovječnosti, na veliki preobražaj, na otkrivanje snage života ispod koprene grča i straha. Kršćanin nije kukavica, mlitavac ili bezbojni čovjek, bez strasti. Kršćanin nije ni inkvizitor, ni utjerivač propisa, ni onaj koji prijeti i sudi ljudskim slabostima. Otkrijmo iznova plemenitost duha i vrlinu nepomućene čovječnosti! Ne budimo uskogrudni, sitničavi i sumnjičavi prema svemu, ali sve provjeravajmo, kako bi rekao Pavao! Nadrastimo zablude samodostatnosti i iziđimo iz djetinjstva vjere ka zreloj dobi. Bogatstvo je, bez straha i odbojnosti, susresti svakog čovjeka dobre volje, koji teži dobrome. Učimo jedni od drugih, svatko od nas ima svoj dar i značaj.
Duhovna avangarda
Današnji kršćanin mora biti čovjek molitve, mora prihvatiti izazov da je pozvan biti duhovna avangarda. Njegovo dublje razumijevanje i intuicija života može pomoći mnogima na putu koji je težak i pun rupa na cesti. Više nego ikada, važno je da se oslobodi svih ograničenja, koje mu nameću razni uskogrudni pogledi. Mora mijenjati svoj odnos prema sebi, i prema svima drugima: prema ženama (dostojanstvo i značaj žene!), prema Židovima (nadići svaki antisemitizam!), prema drugim kršćanima (ne biti sitničav, ne potencirati razlike!), prema muslimanima (nastojati oko razumnoga dijaloga), prema ateistima (ne bojati se otvorenih rasprava), i prema svima drugima koji ističu svoju različitost. Kršćanin mora imati odvažnosti i pameti iznova promišljati i sebe, i svijet, i ulogu kršćanstva, općenito vjere. Mora računati s duhovnim ljudima raznih kultura (daleko od svakog sinkretizma!), na međusobno prepoznavanje onih koji vjeruju u Boga i na njihovo međusobno poštovanje, koje se ne temelji na deklarativnosti, nego na iskrenoj naklonosti. Dolazi vrijeme kad moramo vjerovati da će se dogoditi čudo čovječnosti, zbližavanje ljudi u Duhu, a kršćani se uistinu moraju pokazati kao sol zemlje! Ovo su samo neke naznake, natuknice za razmišljanje o kršćaninu našeg doba.
Zoran Vukman, velecasnisudac.com
Post je objavljen 21.10.2010. u 14:58 sati.