Pregled posta

Stari zidni sat

Neki dan poslao mi mlađi sin pjesmu pod gornjim naslovom iz zbirke pjesama „Kronika leptira“ Luke Milasa.

U pretprošlom sam stoljeću ja bio
tehničko čudo dobrih pradjedova
na svome mjestu je svaki moj dio:
brojčanik, klatno, pa kazaljke kova
sjajnog i lijepog, vratašca od stakla,
mnoga me ruka od djedova takla.

Na ključ navijen pune zvonim sate,
a zvonim jednom kad pola je ure,
ti otkucaji mnoga žića prate,
nęka su mirna, a nęka se žure,
dok ja sâm samo tek postojano svoj,
ne kucajuć' smrt, već sat i njegov broj.

Pjesnik me jedan u svom gleda stanu,
o meni misli pa izgovora stih:
"Mnogima kucaš na posljednjem danu,
a i na prvom, no u bivanju tih.
Dok nama život neko stavlja breme,
ti samo jesi, misleći na vrijeme!“

Da pjesmu pošalje inspirirao ga je naš „stari zidni sat“, a ta pjesma me potakla da vam o njemu ispričam priču.

* * *
Dogodilo se to negdje u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Biogradu, u prostoriji gusterne kuće mog djeda.
Premećući stare stvari koje su u nekom starom sanduku stajale godinama, i za koje više nitko nije znao kako su tamo dospjele, našao sam stari zidni sat. Na prvi pogled mi se učinilo da mu je mjesto na otpadu. Pažljivijim promatranjem ustanovio sam da ima sve glavne dijelove nabacane u kućište. Satni mehanizam, klatno, utege. Nedostajale su sajle utega i neki manji dijelovi gornjeg dijela kućišta, njegove 'krune'. Bio je prašnjav, stakla prljava, jedno bočno je nedostajalo pa sam ga mislio vratiti u sanduk. U tom trenutku dođe supruga i ugledavši sat upita:
„Otkuda ti to?“
„Evo našao sam u ovom sanduku. Izgleda da je to djedov zidni sat. Tko zna je li ispravan? Baš razmišljam što da radim s njim.“
„Uzet ćemo ga sa sobom i odnijeti nekom uraru u Varaždinu. Možda će ga uspjeti srediti.“

Nisam ga vratio u sanduk, već uzeh crijevo i laganim mlazom vode isprah višegodišnju prašinu i prljavštinu s drvenih dijelova. Satni mehanizam nisam dirao. Nakon što se drvo posušilo smjestih ga u „Spaček“ neka čeka povratak kući.

U to vrijeme još smo živjeli u Doboju. Prvom prilikom kada smo otišli u posjet roditeljima u Varaždin ponijeli smo i sat. Ne znam uzrok ali u Varaždinu je oduvijek bilo puno urara. Ima ih i danas. I to ne samo onih koji mijenjaju baterije i prodaju elektronske satove već baš majstora od zanata. Raspitao sam se kod nekih i oni su me uputili jednom za kojeg su rekli da je pravi majstor. On vam popravlja stare satove čak za zagrebačke muzeje starina – rekoše mi. No da ima jednu „falingu“. Neka nikako ne pitam, ni slučajno, kada će biti gotovo.

Obzirom da smo živjeli u Doboju i u Varaždin navraćali tek nekoliko puta godišnje, čekanje mi nije predstavljalo problem i tako se uputih kod „majstora svih majstora“.

Radionica mu je bila na početku periferije Varaždina, na samom raskršću dviju ulica koje su račvale u obliku slova „Y“. Za bolje poznavatelje Varaždina, raskršće Jalkovečke i Križanićeve. U prostoriju se ulazilo direktno s ulice. Omanja prostorija, pult, a po zidovima obješeni zidni satovi svakakvih oblika. I svi klasični, na navijanje opruge ili s utezima. Očigledno mu ova prostorija nije bila „verkštad“, u njoj je preuzimao ure. Kroz vrata koja su vodila u susjednu sobu vidjeh bračni krevet, a iznad njega, na zidu, visi veliki zidni sat s tri utega. Tog sam trenutka bio siguran da sam došao na pravo mjesto. U mislima sam se vratio mnogo godina unazad i pomislio kako je i u spavaćoj sobi moga djeda iznad kreveta visjela ura koju sam donio na popravak.

Majstora nije bilo već me primila njegova supruga. Bila je subota, on je subotar i subotom ne prima mušterije. Nakon pozdrava i kratkog objašnjenja reče neka ostavim sat i povremeno navratim da vidim je li gotov. Pozdravili smo se i ja sam otišao. Tek kada sam se vratio u Doboj sjetio sam se da joj nisam rekao ni kako se zovem niti sam dobio ikakvu potvrdu da sam sat ostavio kod nje. Ali što je tu je.

Nekoliko mjeseci poslije opet smo doputovali u Varaždinu. Navratio sam u radionicu. Bio je nazočan majstor glavom i bradom. Upitah ga za uru, ali on reče da još nije gotova. Ovaj puta sam rekao kako se zovem i upitah ga kako zna da sam baš ja donio takav sat.
„Rekla mi je supruga i opisala vas. Točno tako kako izgledate!“
Pozdravili smo se i ja sam otišao još uvjereniji da je moja ura u dobrim rukama.

Nakon nešto više od godine dana kako sam sat ostavio kod majstora evo mene opet kod njega.
„Dobar dan majstore. Dođoh vidjeti je li sat gotov?“
Majstor se lagano nasmije i reče:
„Zar ga ne vidite?“
Pogledao sam na zid iznad pulta i između inih satova što su tu tik-takali mjereći vrijeme ugledah jedan koji je bio gotovo identičan mom.
„Eno, mislim da je onaj tamo“, i pokažem rukom na njega.
„Točno!“
„Gotovo ga nisam prepoznao. Sredili ste mu i 'krunu'!“
„Ne znam kako je točno izgledala, pa sam onako od oko napravio drvene dijelove koji su nedostajali. Da sam imao koji originalni dio napravio bih po njemu ostatak.“
Nisam imao srca reći da sam jedan manji dio 'krune' bacio još u Biogradu. Nije mi tada palo na pamet da bi to moglo korisno poslužiti. Sada mi je bilo žao, ali što se može.

„Nego, bili vi prodali taj sat?“ upita majstor. „Jedan bračni par, liječnici, zainteresirani su da ga kupe. Nude 2000 njemačkih maraka.“
Nisam očekivao da toliko vrijedi. Odgovorio sam da je sat ostavština mog djeda i da ga ne želim prodavati iako priznajem da me iznenadila tako povoljna cijena.
„To je vrijedan sat,“ odgovori majstor „pogotovo što je 'repetirka'.“

Skinuo je sat sa zida, otvorio vratašca i sa strane uz mehanizam pokazao mi malu polugu.
„Vidite ovu polugu. Ima na kraju rupicu kroz koju se može provući čvršći konac, uzica i kada se ona povuče sat otkuca zadnji ili slijedeći puni sat prije ili nakon što pokaže pola ure.“
Na moje pitanje, a zašto to treba, rekao je:
„Takvi su satovi uvijek visjeli iznad bračnih kreveta. Ako je domaćin po noći trebao znati koliko je sati, recimo da rano u jutro prije zore treba ustati, prije nego što je legao otvorio je vratašca i po noći kada se probudio samo povukao uzicu i sat mu je otkucao zadnji ili slijedeći puni sat. Njima tada pola sata ovamo onamo nije značilo ništa.“
Opet sam pomislio na mog djeda. Tada, kada je sat napravljen, u kućama nije bilo električne struje pa da se lako upali svjetlo, a paliti svijeću ili fenjer i prinositi ga brojčaniku zaista nije bilo praktično.

Još smo malo porazgovarali. Saznao sam da takve satovi treba podmazivati jednom godišnje i to najbolje kitovim uljem. Na moju molbu da mi dâ malo ulja nasmijao se i rekao da je mnogo skupo i da mi se to ne isplati. Platio sam sređivanje i otišao. Još sam ga vidio samo jednom kada sam mu na popravak donio sat, vjenčani dar. Još i danas, nakon četrdeset i jedne godine uredno otkucava vrijeme. Poslije više nisam navraćao, a kada smo se vratili u Čakovec njega više nije bilo. Otišao je popravljati satove Svevišnjem.



...vjenčani sat

U međuvremenu na pozornicu svijeta stigla su računala i Internet. Jednom sam na temelju podataka koje sam našao na stražnjoj strani stare ure uspostavio vezu s Jürgen Ermert-om, ekspertom za stare satove iz Njemačke. On mi je na moj upit poslao e-mail u kojem me obavještava da se radi o satu vrlo poznatog „urmahera“ Becker Gustava (1819. - 1885.). Prema serijskom broju sata koji sam mu poslao, sat je izrađen negdje između 1880. i 1885, najvjerojatnije 1882. Moj se djed rodio 1876. godine i vrlo je vjerojatno da je taj sat koristio i njegov otac, moj pradjed.
Na kraju e-maila slijedio je simpatičan pozdrav gospodina Ermert-a: „Mnogo pozdrava i dobro vrijeme!“

Supruga i ja smo inače veliki ljubitelji „mjerača vremena“, starih ali i modernih. Čak prakticiramo da za značajnije prilike prijateljima i znancima, a naročito mladencima, poklanjamo satove. I do sada se nikada nije dogodilo da je itko dobio dva sata na poklon. Nakon onog, dobivenog za vjenčanje koji je bio prvi, uslijedili su ostali. „Prave“ prikazuju donje slike. One „moderne“ nisam slikao, nisu zanimljivi. Ovi svi su ispravni i uredno nam pokazuju kako nama vrijeme prolazi, a oni se sami ne miču.
Moj je zadatak redovno ih navijati i usklađivati s promjenama zimsko-ljetnog vremena.

Još malo pa ću ponovo morati na posao.



…“kuku“ sat koji sam naslijedio od majke



…još jedan zidni sat kojeg je dobio na poklon moj mlađi sin, ali kako nema prikladno mjesto za postavljanje čuvamo ga mi. Sat ima prekrasan zvuk.



...sat za komodu, kupljen za stilski namještaj. Namještaj se nalazi u Biogradu a sat je kod nas.









Post je objavljen 21.10.2010. u 14:54 sati.