Marketing
Beznačajna povijest jednog političkog gubitnika (1)
Sredinom 1980-ih upoznao sam se sa djelovanjem njemačkih Zelenih. Tada sam zaključio da je to meni najbliža politička opcija. Godine 1986. pojavljuje se ekološko-mirovno-feminističko-duhovna grupa "Svarun", u kojem intenzivno djelujem. Istovremeno radim kao nezavisni novinar i pišem protiv nuklearne energije, zalažem se za pluralističku demokraciju, "napadam JNA" isl.. Ideje "stvaralačkog marksizma" nadograđujem idejama "novih društvenih pokreta", zalažem se za ekologizam, protiv militarizma, za pluralizam, za slobodu i prava pojedinca. Zelene stranke u Europi pojavile su se u prethodnom desetljeću kao izdanak inicijativa, koje su dobile ime "novi društveni pokreti" (ekološki, mirovni, ženski idr.). "Svarun" praktički prestaje djelovati krajem 1988..
Kad su se početkom 1989. počele stvarati "alternativne" političke organizacije, jedna među njima bio je i Savez zelenih Hrvatske, konfederacija 20-ak udruženja građana. Ja sam se zalagao za aktivan politički nastup zelenih, ali većina nije bila za to. Uz podršku svega nekoliko osoba, sudjelovao sam kao "Zelena inicijativa" u nizu sastanaka i zajedničkih akcija s predstavnicima HDZ-a, HSLS-a, Društva za jugoslavensko-europsku suradnju i drugih nastajućih organizacija, od kojih će neke kasnije postati stranke, a neke se raspasti. (Ima jedan zajednički dokument hrvatske i slovenske "političke alternative" od 6. listopada 1989. gdje je moj potpis odmah uz onaj Franje Tuđmana.) Istovremeno sam bio i osnivač Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (odakle istupam u siječnju 1990..)
U studenome 1989., dao sam inicijativu za osnivanje nove organizacije u Zagrebu, predloživši ime "Zelena akcija Zagreb" (prema tada vrlo aktivnoj "Zelenoj akciji Split"). To je realizirano u siječnju 1990.. Kako su u međvremenu raspisani prvi slobodni izbori, formira se ad-hoc koalicija "Evropska zelena lista".Bio sam njen kandidat za Sabor u općini Pešćenica i dobio 4,8% glasova.
Ujesen 1990., Zelena akcija odlučuje ne nastavljati s političkim djelovanjem (odnosno sudjelovanjem na izborima). Bila je to dobra odluka, jer bi se inače zbog unutarnjih političkih tenzija raspala, kao što se dogodilo Zelenoj akciji Split. Savez zelenih Hrvatske s vremenom je odumro. Godine 1991. osnovana je Antiratna kampanja Hrvatske, gdje sam slijedećih godina bio aktivan, paralelno i u Zelenoj akciji. Bio je rat i nije imalo smisla pokušavati artikulirati samostalnu zelenu političku opciju.
Kako sam osjećao jaku odioznost prema HDZ-u i tražio alternativu, a još uvijek veliko nepovjerenje prema KPH-SDP, godine 1993. učlanio sam se u HSLS, koji je tada na vrhuncu (30% glasova na izborima za Županijski dom Sabora). SDP je tada jedva preživljavao i bilo je opće očekivanje da će se HSLS učvrstiti kao relativno masovna stranka centra i lijevoga centra, koja bi mogla smijeniti HDZ na izborima. Nadao sam se, da bi mogao plodno spojiti širi spektar koncepcija, prema slovima svoga imena: "H", "S" i "L", pa bi tu onda i za neku zelenu frakciju moglo biti mjesta. Nisam, međutim, bio aktivan; nisam nametao svoje ideje, niti sam imao ikakvu funkciju. Pratio sam što se zbiva. Stranka nije napredovala, na idejnoj artikulaciji nije se radilo. SDP ju pretiče, dolazi do raskola. Godine 1997. izašao sam iz HSLS, ali nisam prišao tada osnovanoj Liberalnoj stranci.
Tada sam počeo razmišljati o mogućnosti autonomnog zelenog političkog organiziranja. U međuvremenu, 1997. godine, među nizom novih strančica, osnovani su i Hrvatski savez zelenih i Zelena zajednica. Osnovali su ih ljudi koji nisu imali veze s društvenim pokretima i zelenima u Europi, osim donekle Josipa Antuna Rupnika (koji je bio prvi predsjednik HSZ, kasnije smijenjen i osnovao novu stranku, koja i danas djeluje, ali samo u Istri). Negdje krajem 1998. upoznao sam Tomislava Đimšitu, glavnog tajnika ZZ. Stranka je tada bila posve u raspadu, on je jedini nešto pokušavao. U međuvremenu, imao sam neke kontakte sa zelenima u Europi, pa i SAD i Australiji zahvaljujući e-mailu.
Istovremeno, udruge progresivoga civilnoga društva, koje smo u nedostatku boljeg izraza zvali "civilna scena", raspravljale su o mogućnosti nastupa na predstojećim parlamentarnim izborima. Dosta se radilo na "vrednotama civilnoga društva", prihvaćenim u veljači 1999. (http://www.facebook.com/note.php?note_id=271347122278). Gotovo nitko nije bio za ekplicitni nastup sa svojim kandidatima na izborima, ali mnogi su se zalagali da se civilno društvo postavi aktivno i iskoristi izbornu kampanju da svoje zahtjeve agresivno nameće javnosti i strankama tadašnje opozicije, za koje se očekivalo da će osvojiti vlast ("Civilna platforma"). Međutim, pojavljuje se nepobjediv mamac u okviru ponuđenih pet do šest milijuna dolara iz SAD, plus još nešto siće od drugih, pod uvjetom da kampanja, koju će udruge voditi, bude formalno striktno neutralna: bez isticanja svojih stavova o bilo čemu osim pozivanja da se izađe na izbore. (Uzor je bila uspješna kampanja u Slovačkoj 1998., koja je dovela do pada Mečiarove vlade.) Faktički, nismo smjeli reći ali bilo je jasno: bilo je to pozivanje da se glasa za oporbu, a pri tom se strankama oporbe ne daju nikakvi uvjeti. Tako nastaju koalicija "Glas '99", udruga GONG (Građani organizirano nadgledaju glasovanje) i druge.
Ja time nisam bio zadovoljan i pokušao sam krenuti sličnim putem, kao što je to bilo 1999.. Tu se stvara moj raskol sa "civlnom scenom", koju sam od 1986. gradio.
Post je objavljen 21.10.2010. u 14:44 sati.