Budilica zvoni, poznata melodija, 5:30 ujutro.
Kapljice kiše na prozoru, nepoznata osoba kraj mene. Zapravo, trebao je biti poznat. Do sada je već trebao biti poznat. On me ljubi, on me drži i grli, s njime spavam. Već tako dugo...a svake večeri ne znam tko je, svako jutro je stranac u mom krevetu. Za mene nepoznanica. Nije kao Ti.
Mučio si me, gnjavio, davio, živcirao, udarao, šamarao, uništavao...a ja sam te tako voljela. Željela život s tobom, htijela budućnost i nadu. Ovo je za tebe, sve je uvijek bilo za tebe, zar to još ne znaš?
Dođe vrijeme kada tijelo ne može izdržati više udaraca i kada duša zna da tako dalje ne može. Dugo već nisi u mom životu.
Potreba za tobom natjerala me da tražim barem jedan dio tebe u drugima. Ponekad prepoznam tvoje oči ili osmijeh. Ponekad prepoznam tvoje kretnje ili hod. Za pola boce žestice provest ću večer s ''tobom''...ujutro će nestati svaki dio tebe, opet ćeš me ostaviti. A ja ću ostati ležati u krevetu s nekim kome ne znam ni ime i na tome ostaje. On je dobio moje tijelo, a ja na par sati neki tvoj dio.
To nije ok, znam. Dajem sebe za jedan dio tebe. Nije fer, kažeš. Nije ni bilo fer što si me prebijao svaki drugi dan, što si živio na moj račun. Mjesecima sam tražila izlike za tebe, pokušavala te opravdati, trudila se promijeniti jer je očito problem bio u meni, a ne u tebi. Valjda sam na neki način zaslužila sve te šamare i udarce. Ljubav je bila prava, al se srušilo sve jer je teško bilo sakriti masnice.
Šta ti sada vrijedi sve. Šta ti vrijede sve one djevojke oko vrata kada te ni jedna od njih ne voli, ni jedna nije ja. Znam da me tražiš, raspituješ se kako sam. Nemaš ni hrabrosti me nazvati. Idiote.
Mučiš me. Zašto sam glupa, zašto te ne mogu pustiti?
''Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;''
Kamov
Post je objavljen 20.10.2010. u 21:09 sati.