.
.
.
kada pogledaš stvari sa odrfeđene vremenske distance, tek onda uvidiš da postoje koraci koje jednostavno nisi iskoristio, na koje si - u žaru - preskočio i zaboravio.
a zaboravili smo - biti sretni.
ne ono malo histerične sreće, napadaja adrenalinskog ludila ili čega već, već jednostavno - sreća. ono, kad možeš mirno sjediti sa blagim osmijehom na licu.
da li je sve moglo biti drukčije? itekako jest.
no tvrdoglavost, upornost, određene situacije i afiniteti.. klik.
voila!
napokon dolazi zima.
čarapice, čizmice, rukavice, strogi kaputi i krzno..
idealno vrijeme za fetišiste i sve koji se takvima osjećaju (i definiraju) .
pitaju me, zašto ne napišem neki novi post. onako, čisto za gladne duše ili što već.
whatever.
ne pišem bez veze, ne pričam bez veze.
lapurlatizam - just not my style.
nova lica, novi ljudi..uvijek ista pitanja i opet... zamorno do bola.
šutnja ponekad govori više od 1000 riječi...
.
.
kavez.
tamnica.
tek počašćen dobrom voljom Gospodarice osjetit ćeš dašak svježeg zraka, malo vode i nekakvim napojem koji bi treba biti hrana. prije toga, Njoj treba očistiti cipelice.
guraš glavu na rešetke jer, jasno, van nećeš izaći i plaziš jezik u tihom bolu pitajući se - što nije malo duži..potplate, pete, finu kroko kožu tamnocrvene boje... ližeš i ližeš... i nikad ti nije dosta.
e pa sad je dosta kujo mala.
natrag u samoću, hladnoću čeličnog kaveza.
tamo ti je mjesto.
.
.
.
Post je objavljen 20.10.2010. u 08:45 sati.