*Sjećam se da sam najviše voljela pisati u gluho doba noći. Onda sam bila i u gluhom razdoblju i na gluhom mjestu, tako da se lijepo uklapalo.
Taganka je opet nešto novo. Promjena me uvijek nađe, a ja se ne skrivam, što bih. Nađe me na pladnju, smjesti mi srebrni metak u čelo, i zadovoljne smo obje.
Putovala sam. Bila sam daleko i blizu, bilo me je posvuda. Nalazila sam ljude. Oni su nalazili mene, svi drugo lice gđe P., družili smo se i ljubili medno ranih popodneva. Vješali šarene tapete da nam uljepšaju dane, otvarali bombonijere, brojali si godine, vjerovali da smo besmrtni.
Ljudi su lijepi. Nekad mislim da nisam sposobna podnjet svu tu ljepotu. Sebe. Uskače mi u usta i uši, kao roj osa, a ja pljunem na nju rjetko, samo nekad, da lakše uđe.
Sanjala sam. Sanjam još uvijek, burno i ljepljivo, prate me snovi danima, ja se pravim da ne vidim. Ima snova noćnih ima dnevnih, kao leptiri, samo sivi su oni dnevni... Nebitno.
*Odlučila sam, pisat ću. Napisat ću nešto loše, samo da se makne taj osjećaj prvijenca, prve palačinke ionako nikad ne završe na stolu. Nakon nečeg lošeg, nastavit ću pisati loše stvari, dok sama sebe ne iznenadim, negdje tamo pred smrt, čisto da se unuci imaju nečim hraniti.
Lijepo je.
Još uvijek sam neobrazovana i tupa, i ne vidim stvari čak ni kad mi se popnu na glavu, glava mi para stratosferu, nezodovoljstvo bogova samo što se nije sručilo na mene. Imam taj neki špurijus lavine. Hrpa lijepih riječi čeka da ih ja izredam, a ja ne znam poretke, ne znam ni mjesece nabrojat.
Želim biti voljena. Unatoč neobrazovanosti i tupoći :) To što jesam ne znači da ne želim biti.
I eto, Taganka je ista kakva je i bila u svojoj drugosti.
Tko sam ja kad nitko ne gleda, sama za sebe?
Ja sam ja. I sve mi je kristalno jasno.
*An if I play my cards right, bit ću gospođa Taganka do Valentinova, a tad me se čuvajte.
Sluša se: Jolene - Dolly Parton
Želi se: spavat, što i namjeravam
Osjeća se: lagani nalet hrabrosti. Trebalo mi je to.
Post je objavljen 20.10.2010. u 03:16 sati.