Marketing
NEŠTO O SEBI
Bok, zovem se Petra, 23 su mi godine, a dolazim s Krka iz Omišlja.
Osnovnu školu završila sam na otoku, ali zbog problema s vidom,srednje obrazovanje nastavila sam u Zagrebu .
Tijekom srednjoškolskog obrazovanja upoznala sam se bolje sa svojim problemom. Stekla sam mnogo prijatelja s istim ili sličnim problemom te sam tako sve lakše prebrodila. U sve četiri godine školovanja najteže mi je padala razdvojenost od roditelja.
U trećem razredu srednje škole u potpunosti sam prihvatila svoj problem te sam se počela kretati uz pomoć bijelog štapa. Tada sam se oslanjala na prijateljsku pomoć, ali duboko u sebi nisam željela ovisiti od rugima, pa sam zdušno učila kako se kretati s bijelim štapom. Ali i tu sam ovisila o tuđoj pomoći.
Kako sam vrijeme provodila u velegradu gdje se sve vrlo brzo dozna naišla sam na nešto novo i meni vrlo prihvatljivo. Naime, upoznala sam djevojku koja se za razliku od mene kretala uz pomoć psa vodiča.
Pomislila sam: savršeno za mene!
Raspitala sam se za mogućnost dobivanja psa i rastužila me informacija da za psa vodiča trebam biti punoljetna. Ništa, pomirila sam se tada, preostaje mi još par godina kretati se uz štap.
Privela sam kraju srednju školu te pauzirala godinu dana prije fakulteta. Moja velika želja, prije svih ostalih, bila je upisati novinarstvo te kasnije raditi na radiju. U toj godini dana pauze pripremala sam se za upis na fakultet, u slobodno vrijeme trenirala sam kuglanje, družila se s prijateljima i prijavila se za psa vodiča u Hrvatsku školu za školovanje pasa vodiča i mobilitet u Zagrebu.
Godina je brzo prošla, uspješno sam upisala željeni fakultet te stvarno brzo, s velikom snagom volje i s velikom nestrpljivošću odradila testiranje te dospjela na listu čekanja za psa.
S Minjom Orlić, jednom od tri instruktorice pasa u školi, stupila sam u kontakt u ožujku 2008. godine te prvi puta vidjela Harryja. Bila sam presretna. Nisam mogla vjerovati da će mi se uskoro uz moju životnu želju - novinarstvo, ostvariti još jedna velika želja.
Zbog nekih sitnih poteškoća u obuku sam sa Harryjem krenula krajem lipnja. Do tog vremena Harry je kod mene provodio svaki vikend, dok od polovine travnja i svaki dan.
Nakon završene obuke tijekom koje smo se Harry i ja potpuno upoznali i zbližili, tijekom koje smo postali nerazdvojni, savladala sam kretanje po gradu, kretanje po određenim rutama kao i ponašanje u pojedinim situacijama, a sve to da bih se mogla sigurno i samostalno kretati velegradom kao što je Zagreb.
Sada je prošlo već dvije godine kako se samostalno krećem s Harryjem po Zagrebu, svakog dana s jednog kraja grada, iz studentskog doma, idem na drugi kraj grada na fakultet, pa nekoliko puta tjedno u različite dvorane na različitim stranama grada na treninge kuglanja, svako toliko autobusom kod roditelja na Krk. Prezadovoljna sam i osjećam se sigurna i samostalna te se nikad ne bih vratila na bijeli štap.
Post je objavljen 19.10.2010. u 23:13 sati.