Hodam ulicom obasjanom tmurnim svjetlom lokalne birtije. Bježim ulicama od realnosti koja trči za mnom. Zalazim u sve tamnije ulice. Pijan od tvojih dodira bježim u potpuni mrak neke zabačene ulice. Sjedam u kut, sam. Tresem se od hladnoće te zimske noći. U tom trenu nije bila važna hladnoća niti samoća niti potpuni mrak već jedino bitno je bio bijeg od realnosti koja me preuzimala lagano ali sigurno.
Bijeg nije rješenje, ali pomaže, bar u tom trenu. Kroz glavu mi u taj tren prolaze svi oni budni i odsanjani snovi. Kao da mogu dodirnuti tvoju bijelu vjenčanicu ispred olatara naše ljubavi, kao da osjećam tvoje riječi kako šapuću na moje uho. Nazdravljanje našoj, tada, vječnoj ljubavi kao da se ovaj tren dešava ispred mojih očiju. Večeras je i mrak stavio tvoj parfem koji si nosila one prve večeri. Dodir tvoj kao dolijeće po mom smrznutom licu. Zbog tebe ne plačem, ali zbog tebe bježim od sebe, od svojih prijatelja. Da, i bježim od tebe.
Bježim od te ulice, od tog potpunog mraka. Kukavica koja bježi od sjećanja i snova. San donosi novo sutra. No, pogled na praznu stranu kreveta prije sna ruši sve one dane ljubavi kao kulu od karata. Hladna je i tvoja strana kreveta i ona tvoja strana u mom srcu. Stvorena ja praznina iz koje samo izvire hladnoća.
Da li sad sjediš u svojoj sobi razmišljajući kako ćemo se susresti sljedeći put, zagrljajem ili spuštenim pogledima? U tebi je odgovor, i znaš ga. Ne želiš, ne možeš ili ne smiješ reći odgovor? To je sve što želim znati!
Post je objavljen 19.10.2010. u 20:19 sati.