Marketing
Vikendi na faksu
I tako ja krenuh na faks. Petkom i subotom. Naporno je, naravno. Odradim petak, dojurim kući (ma, ne doslovce, vozim ko prava štreberica, po pe-esu 
), skuham ručak 
i ubacim nešto u kljun, pokupim pribor i alat za studiranje pa na faks. Navečer se vratim, večeram i odgledam s familijom snimku Supertalenta, riješim zadatak koji je profesor dao za sutradan. Odspavam partiju pa ujutro ranom zorom opet na faks. I vratim se na kasni ručak. Ali onda subota završi palačinkama s Nutellom 
. Tako su palačinke htjele-ne htjele postale subotarke.
Umag nema faks. Pa putujem. Snađoh se, srećom, za prijevoz. Ne moram voziti, vozaju me. Nas nekoliko s Bujštine dijelimo troškove prijevoza, njima paše – meni paše. I još se stignemo napričati i na povratku s predavanja ponoviti ili komentirati odslušano.
Kako me boljela ruka u petak navečer! Ne sjećam se kad sam zadnji put provela nekoliko sati pišući rukom... Em zapamti em piši em istovremeno slušaj slijedeće rečenice. Usput virni kod susjeda za stolom i provjeri jesi li što propustila.
Gradivo je zgusnuto, hrpa činjenica obogaćena je hrpom primjera. Dobivamo zadatke koje treba rješavati, morali smo već prvi dan izabrati neku knjigu s popisa izborne literature koje treba prikazati. Ono, kuiš, prikaz knjige. Nešto nalik na lektiru. Ili esej. Pokušavam shvatiti bodove, kredite, Bolognu, postotke, način polaganja ispita. Voljela bih što prije riješiti zadatke i prikaze knjige dok još nemam hrpu gradiva. Jer bi mi se moglo nakupiti svega i svačega. Pa bih, nedajblože, mogla puknuti ko kokica. 
Što ne želim.
Post je objavljen 19.10.2010. u 19:30 sati.