Marketing
Dragi moji blogeri!!!!
Evo jedne lijepe priče koja nas sve može poučiti:
Dogodilo se to jednog dana, davno, u doba kada se sladoled nije mogao jesti baš svaki dan.
Desetogodišnji dječak je ušao u hotelski restoran i sjeo za stol.
Konobarica je stavila čašu vode ispred njega.
“Koliko košta sladoledni kup?”, pitao je.
“Pedeset centi”, odgovorila je ona.
Dječak je izvukao novčiće iz džepa i prebrojao ih.
”Koliko onda košta obična porcija sladoleda?”.
“Trideset pet centi”, odgovorila je nestrpljivo konobarica. "Čuj, hoćeš li sladoled ili nećeš?"
“Uzeti ću običan sladoled, hvala”, reče dječak pocrvenjevši.
Konobarica je donijela sladoled, stavila račun na stol i otišla ne pogledavši ga. Dječak je pojeo sladoled, platio na kasi i otišao.
Kada se konobarica vratila, počela je plakati dok je brisala stol.
Tamo, uredno poslagano pored prazne zdjele od sladoleda, stajalo je dvadeset pet centi.
On nije uzeo sladoledni kup, jer nije imao dovoljno novaca da bi joj ostavio napojnicu.
Nepoznat autor.
---------x----------
Predrasude i navike. Cijeli život silom guramo ljude da se uklope u naše predrasude o njima. Ako nam se kadkad pokušaju pokazati drugačijima, ako pokušaju pokazati nježnost, suze, smijeh ili radost jer su prije možda bili kruti i bešćutni, mi im priječimo: "Daj ne glumi, kao da te ne znam." I drugi nama isto rade.
Jeste li primijetili kako nam je nekad jako neugodno sjedati za istim stolom sa svoja dva poznanika koji se međusobno prvi put vide? To je zato što svaki, od te dvojice, ima prema nama drugačije predrasude. Jedan od nas očekuje jednu vrstu reakcija na neke teme, a drugi drugu, kako smo ih već nekad prije navikli, pa zbunjeni ne znamo što da kažemo. Jeste li primijetili, za razliku od toga, kako se drugačije ponašamo kad negdje upoznamo nekog potpunog stranca? Nekad nas iznenadi, ako nam se ta osoba učini ugodnom pa se opustimo, kako smo se oslobodili i kako kroz nas progovara naš drugačiji 'ja'. To je zato jer ta osoba nema nikakva očekivanja prema nama jer ništa o nama ne zna... Međusobno se programiramo našim znanjima, očekivanjima i navikama. Nije onda ni čudno što smo nesretni.
Učimo se, svaki dan iz početka, susretati ljude kao da ih prvi put susrećemo, koliko god dugo ih poznavali. Kad sljedeći put sjedneš s nekim na kavu gledaj ga/je i slušaj kao da ga/je prvi put vidiš. Možda uspiješ bar na kratko oživjeti. Ustrajnim vježbanjem, u ovome, stvari postaju puno bolje. :) P.N.
Post je objavljen 19.10.2010. u 11:00 sati.