Znate što je najgore?
Vrijeme.
Kada si dijete i želiš naglo navršiti 18 godina onda je tvoj saveznik.
Kada si stariji čovjek, na izmaku snaga, onda je tvoj najveći i nepobjedivi neprijatelj.
Vrijeme i zaborav.
Dvije najgore riječi.
Što uopće ostane kada čovjek umre?
Sjećanja. Jedino to preostaje. Nedovoljno.
Djeca se sjećaju svojih roditelja. Unuci se sjećaju svojih djedova i baka. Unuci se ne sjećaju svojih prabaka i pradjeda, ali posjećuju njihove grobove iz poštovanja.
Posjećujem grob svoga djeda.
Svoje prabake i pradjeda.
Svoje praprabake i prapradjeda.
Koliko su sjećanja trajna? Koliko je poštovanje duboko?
S vremenom sve završi.
Više nitko ne posjećuje te grobove.
Napušteni su, zaboravljeni.
Uvijek se govori da čovjek živi sve dok postoji netko tko ga se sjeća čak i nakon njegove smrti.
Ali čak i to ima sve to kraj.
I onda je sve prepušteno čekanju.
Čekanju da pohlepa današnjeg doba uništi posljednja počivališta naših nekad voljenih i najmilijih.
Neki dan sam prolazila jednim grobljem.
Stari zapušteni grobovi nizali su se jedni za drugim.
I onda odjednom- naljepnica- Molimo Vas da se javite u naš ured radi rješavanja pitanja oko grobnog mjesta.
Naljepnice na grobovima za koje je očito da ih nitko ne posjećuje već duže vrijeme.
Zna se da nitko neće doći u ured radi toga groba.
I onda će početi.
Prvo će nestati ploča.
Jedini dokaz da je ta osoba ikada postojala, da je nekome bila važna.
Grobovi koje su roditelji podigli svojoj prerano preminuloj djeci, obitelji u tuzi, braća, sestre, žene koje su izgubile ljubav svoga života....
Sve će to nestati.
Više nije za nikoga važno.
To bar ONI misle.
Novac je najvažniji.
Sve je ostalo sporedno.
I onda će jedne noći iznijeti ostatke tih osoba i sve pokopati u neku nepoznatu grobnicu, i to će biti kraj.
Cilj je postignut. Novi novac je na putu.
Ponovno će neka obitelj kupiti grobno mjesto, plaćati naknade kako bi njihovi najmiliji počivali u miru.
Ali počivanje u miru očito ima vremensko ograničenje.
Post je objavljen 18.10.2010. u 00:45 sati.