Putovanje
Na vrata sreće, bojna i trobojna, preteška za sanjare, htio sam samo ući. Mislio sam: sve ovdje samo viče i sve od galame živi, od priče, nevjere i dvojbe.
Ništa što samo bući nije za drugo nego da tiho padne. Zemlja još nije vrt: da se nasladim sebe, mamila me je zlatom, pašom za jadne, svjetlećim blatom, dramila.
Niti je žaliti travku, niti se s vjetrom tući! Svijet mi je nosio meso i kosti, trgao vreću, skute, misli su kasnile i stizale, gubile mjesec i pute, ali je moje srce ostalo gdje je i bilo.
Onda je moje srce otišlo prema Glasu, pustinjom, da se preda.
Ali, još ne zna što ga nesnom guši.
Post je objavljen 17.10.2010. u 23:21 sati.