Ne pomislimo kako uzaludno ležimo tihi i nepomični,
kako je vrijeme za jutarnje mokrenje
i za Vesnu Mimicu.
Neka jutra provodimo s rukama pod trbusima,
slineći u jastuk,
mrmljajući nesuvislo planove za futur prvi,
onaj futur odmah.
Okrenem se i vidim ga gdje leži,
promatra strop kao neki Huxley.
Ponovno sam besmislena i nerazumna.
Moramo svašta. Moramo ići. Gehen, schnell!
Ustvari, ništa i nikada ne moramo,
barem nikada onoliko koliko mislimo da moramo.
Voljeli bismo, doista, kada bismo morali ne morati,
i ne htjeti.
Nije zgorega sjetiti se da rad oslobađa samo u masovnim grobnicama.
Je li on Jakob?
09.09.2010., Zagreb
Post je objavljen 17.10.2010. u 15:24 sati.