Marketing
USKOK KAO SIZIF
Nekoć davno, dok se Lucky Luke još zvao Talični Tom (ali nakon što je izlazio pod imenom Srećko Munja), u epizodi Ŕ l’ombre des derricks iz 1962. godine
pukovnik Edwin Laurentine Drake objašnjava našem junaku kako ljudi pronalaze naftu u njome bogatoj regiji:
Te sam se epizode sjetio mnogo godina kasnije, za posjeta Izraelu. Sveta Zemlja mi je djelovala toliko bogata arheološkim nalazištima da su arheolozi praktički mogli primjenjivati istu metodu pri donošenju odluke gdje će početi kopati.
Tim dvjema zgodama se pridružila i pripovijest Efraima Kišona:
Državna vlast raspolaže mnogim načinima da svoje građane pretvori u prevarante čestim devalvacijama, na primjer, zbog kojih stalno kopne štedni ulozi građana, pa astronomskim porezima na prihod kojima se kažnjavaju marljivost i darovitost, i, što je kruna svega, strogom kontrolom prometa strane valute. U torn pogledu naša je laburistička vlast bila osobito briljantna: za sve svoje dugogodišnje vladavine nije dopuštala građanima da raspolažu stranom valutom – ni da je drže kod kuće ni u banci – osim ako građanin može dokazati da je želi svu spiskati u inozemstvu do zadnje pare. Rezultat je bio neizbježiv: veličanstven procvat crne burze dolara i ekstrasenzorne percepcije.
ESP INSPEKTORA FISHBAUMA
Izvanredne sposobnosti inspektora Hananyje Fishbauma iz POS (Porezne obavještajne službe) otkrile su se zahvaljujući pukoj, slijepoj sreći.
Počelo je tako što je neki Freddy Mizrahi, veletrgovac traktorima, prijavio kao godišnji prihod svotu od 413 funti, dok je u istom razdoblju kupio pola jedne ulice i par dresiranih dupina.
Na dostavu iz neidentificiranih izvora, POS je počela skupljati informacije o Mizrahiju. Uputila je nekoliko agenata za brazdama traktora, stupila u vezu s Interpolom, konzultirala jednog psihologa, i non-stop kljukala do grla svoju grdosiju od kompjutora prikupljenim podacima. S vremenom je taj naporan rad urodio plodom: POS je zaključila da je Mizrahi prikrio dio svojih prihoda.
Brigada POS-a, pod osobnom komandom inspektora Fishbauma, izvršila je prepad na osumnjičenikov raskošan stan točno u pet sati i pet minuta ujutro. Kao i uvijek brzi i djelotvorni, agenti su krenuli ravno u garderobu i izvukli 20 000 švicarskih franaka i tajne račune sa prikrivenom dobiti od 340 000 funti mjesečno.
Svrdlajući očima najgornje dugme Mizrahijeve pidžame, inspektor Fishbaum reče:
– Samo četristo trinaest funti, a?
– Molim vas – drhtao je Mizrahi – vjerujte mi, htio sam to danas raščistiti. Kanio sam upravo jutros, kao prvo, nazvati svog referenta i...
– Ma nemojte! – ironično će inspektor Fishbaum – A ja se kladim u što hoćete da vas referentu ne bi mogli odvući ni svi vaši traktori zajedno, gospodine Mizrahi.
Što traktori? Kakvi traktori? – šapne čovjek, – Ja nisam Mizrahi, ja sam Beanstock.
Tko radi, taj i griješi. Brigada je, dakle, bila upala u pogrešnu garderobu. Fishbaum naredi svojim ljudima da uhapse Beanstocka, pa upita gdje u torn slučaju stanuje onaj s traktorima. No, uto je Beanstock bio izgubio svijest, pa je Fishbaum pokucao na susjedna vrata koja mu otvori neka postarija žena.
– Oprostite što smetamo u ovo rano doba – ispriča se inspektor, – Mi smo iz POS-a i tražimo...
Žena naglo vrisne i pojuri u spavaću sobu.
– Shmuel! – zaurla, – Tu su! Čekovne knjižice! Brzo!
Dok je naša junačka brigada upadala u spavaću sobu, Shmuel je stigao progutati tri čekovne knjižice jedne ugledne banke, uspjeli su mu iščupati samo ključ od sefa koji mu je bio zapeo u grlu. Shmuelove marke (zapadnonjemačke) nađoše se u Židovskoj enciklopediji, negdje između »lakoumnika« i »lososa«, a na Shmuelovoj ženi, koja je samo stajala i mucala: – Rekla sam ti, Shmuele, rekla sam ti da moramo prijaviti bar nešto... – otkri se trideset dolara kojima je kao viklerima nakovrčala kosu.
– U haps s njim! – reče Fishbaum i lakonogo skoči na treći kat gdje po imenima na vratima nade Mizrahijev stan. Do kraja podmukli Mizrahi htio se objesiti u kupaonici samo da izmakne ruci zakona, ali su mu pravodobno uskratili taj užitak. Knjige mu nađoše u zamrzivaču te ih odmrznuše i utvrdiše da mu godišnji prihod nije bio, kako mu je glasila prijava, 413 nego 12 milijuna funti. U kuhinji netko stade na jednu klimavu pločicu i pod njom nađoše oko 7 kilograma pročišćenog urana. Eto što znači biti sretne noge.
Mizrahi je uhapšen, stan mu je zaključan i Fishbaum ode k pazikući da mu preda ključ.
– Ja sam Fishbaum iz POS-a – predstavi se pazikući, – Došao sam da vam... Ne!
No, zabrinuo se bez potrebe. Pazikuća je skokom kroz prozor pao u travu i samo uganuo nogu. Iako je svojih 30 000 jena bio bacio u klozetsku školjku, nije stigao i potegnuti lančić, a njegov podstanar imao je pune ruke posla skrivajući gazdino zlato u lončić s pekmezom.
Tog jutra, u 7,30, brigada se u trijumfalnoj povorci vratila u Upravu, vukući pet poreznih prekršitelja, vreću plijena, i takvu masu podataka da će im kompjutor imati što prežvakavati...
Tako je počela čudesna karijera inspektora Hananyja Fishbauma zvanog Goldfinger.
Glas o njegovu fantastičnom talentu za hvatanje poreznih prekršitelja planuo je Ministarstvom financija kao prerijski požar. Našli su se neki da prigovore kako je to što je sve te krivce ščepao u istoj zgradi puka slučajnost, ali će dalja zbivanja ubrzo pokazati da se tu radilo isključivo o čistom i nepatvorenom vrhunaravnom fenomenu.
Uzmimo slučaj trojice doktora Bluebottlea.
Doušnik broj 181302 upozorio je POS na nekog doktora Bluebottlea, ali nije bio u stanju ništa drugo reći o njemu. Kompjutor je izrigao tri potencijalna porezna prekršitelja s tim prezimenom i u Upravi su si čupali kosu od očaja, kad se netko sjeti Fishbauma. Pa naravno!
Napisali su na komad papira adrese trojice Bluebottlea – odvjetnika, ginekologa i automehaničara – i popis dali Fishbaumu. Inspektor se zagledao u nj, punu je napetu minutu zurio u dubokoj koncentraciji, a onda mu se (zlatni) prst naglo opružio i ubo u adresu automehaničara. Da ne duljimo, čovjek je imao neprijavljen prihod od 3 milijuna funti, u kupaonici kadu od čiste platine, i punu šaku dijamanata u komadu sapuna.
Tako je Fishbaum postao živa legenda. Kažu da zna otvoriti nasumce telefonski imenik, zapasti u lagan trans, prstom polako ići stranicom i naglo stati na nekom imenu. Na to ne časeći časa kreće komandoska grupa i nema straha da će se vratiti praznih šaka.
Jer Fishbaum nije još nikad pogriješio. Ni jedan put!
Čak su i parapsiholozi zaprepašteni njegovim strašnim sposobnostima. Najgore ih obara s nogu to što je ta njegova ESP s vremenom sve jača. Odnedavno, na primjer, više mu i ne trebaju nikakvi popisi. Samo nepomično sjedi neko vrijeme, malo meditira sklopljenih očiju, pa skače na noge i objavljuje: – Taj i taj iz Rehovota, u toj i toj ulici, taj i taj kućni broj, treći kat, prva vrata desno! – Nikad ne griješi. Pa to je da ti se koža naježi, eto što. A prošlog tjedna odjednom je nasred ulice upro prstom u jednog prolaznika i viknuo: – Drž’ ga! Taj je utajivač poreza! – Vjerujte mi, čovjeku su na lieu mjesta popustili živci i sve je priznao.
Fishbaumovi pretpostavljeni u POS-u ne znaju više što da čine da zadrže tog čudotvorca. Drhte od straha pri pomisli da bi ih mogao ostaviti i prijeći u privatni sektor. To bi ih upropastilo do daske jer bi onda, ako bi ih i dalje htio posluživati svojim šestim čulom, zahtijevao normalnu dostavljačku proviziju od deset posto, kao i svi drugi. Neka otkuca samo pola stanovništva, za godinu dana bio bi milijarder.
Zato je Hananyja Fishbaum trenutno najtetošeniji živi državni službenik: Baš neki dan mu je Ministarstvo financija dodijelilo posebno priznanje: medalju s likom Urija Gellera na jednoj strani i stopostotnim poreznim plafonom na drugoj.
ESP INSPEKTORA FISHBAUMA
Izvanredne sposobnosti inspektora Hananyje Fishbauma iz POS (Porezne obavještajne službe) otkrile su se zahvaljujući pukoj, slijepoj sreći.
Počelo je tako što je neki Freddy Mizrahi, veletrgovac traktorima, prijavio kao godišnji prihod svotu od 413 funti, dok je u istom razdoblju kupio pola jedne ulice i par dresiranih dupina.
Na dostavu iz neidentificiranih izvora, POS je počela skupljati informacije o Mizrahiju. Uputila je nekoliko agenata za brazdama traktora, stupila u vezu s Interpolom, konzultirala jednog psihologa, i non-stop kljukala do grla svoju grdosiju od kompjutora prikupljenim podacima. S vremenom je taj naporan rad urodio plodom: POS je zaključila da je Mizrahi prikrio dio svojih prihoda.
Brigada POS-a, pod osobnom komandom inspektora Fishbauma, izvršila je prepad na osumnjičenikov raskošan stan točno u pet sati i pet minuta ujutro. Kao i uvijek brzi i djelotvorni, agenti su krenuli ravno u garderobu i izvukli 20 000 švicarskih franaka i tajne račune sa prikrivenom dobiti od 340 000 funti mjesečno.
Svrdlajući očima najgornje dugme Mizrahijeve pidžame, inspektor Fishbaum reče:
– Samo četristo trinaest funti, a?
– Molim vas – drhtao je Mizrahi – vjerujte mi, htio sam to danas raščistiti. Kanio sam upravo jutros, kao prvo, nazvati svog referenta i...
– Ma nemojte! – ironično će inspektor Fishbaum – A ja se kladim u što hoćete da vas referentu ne bi mogli odvući ni svi vaši traktori zajedno, gospodine Mizrahi.
Što traktori? Kakvi traktori? – šapne čovjek, – Ja nisam Mizrahi, ja sam Beanstock.
Tko radi, taj i griješi. Brigada je, dakle, bila upala u pogrešnu garderobu. Fishbaum naredi svojim ljudima da uhapse Beanstocka, pa upita gdje u torn slučaju stanuje onaj s traktorima. No, uto je Beanstock bio izgubio svijest, pa je Fishbaum pokucao na susjedna vrata koja mu otvori neka postarija žena.
– Oprostite što smetamo u ovo rano doba – ispriča se inspektor, – Mi smo iz POS-a i tražimo...
Žena naglo vrisne i pojuri u spavaću sobu.
– Shmuel! – zaurla, – Tu su! Čekovne knjižice! Brzo!
Dok je naša junačka brigada upadala u spavaću sobu, Shmuel je stigao progutati tri čekovne knjižice jedne ugledne banke, uspjeli su mu iščupati samo ključ od sefa koji mu je bio zapeo u grlu. Shmuelove marke (zapadnonjemačke) nađoše se u Židovskoj enciklopediji, negdje između »lakoumnika« i »lososa«, a na Shmuelovoj ženi, koja je samo stajala i mucala: – Rekla sam ti, Shmuele, rekla sam ti da moramo prijaviti bar nešto... – otkri se trideset dolara kojima je kao viklerima nakovrčala kosu.
– U haps s njim! – reče Fishbaum i lakonogo skoči na treći kat gdje po imenima na vratima nade Mizrahijev stan. Do kraja podmukli Mizrahi htio se objesiti u kupaonici samo da izmakne ruci zakona, ali su mu pravodobno uskratili taj užitak. Knjige mu nađoše u zamrzivaču te ih odmrznuše i utvrdiše da mu godišnji prihod nije bio, kako mu je glasila prijava, 413 nego 12 milijuna funti. U kuhinji netko stade na jednu klimavu pločicu i pod njom nađoše oko 7 kilograma pročišćenog urana. Eto što znači biti sretne noge.
Mizrahi je uhapšen, stan mu je zaključan i Fishbaum ode k pazikući da mu preda ključ.
– Ja sam Fishbaum iz POS-a – predstavi se pazikući, – Došao sam da vam... Ne!
No, zabrinuo se bez potrebe. Pazikuća je skokom kroz prozor pao u travu i samo uganuo nogu. Iako je svojih 30 000 jena bio bacio u klozetsku školjku, nije stigao i potegnuti lančić, a njegov podstanar imao je pune ruke posla skrivajući gazdino zlato u lončić s pekmezom.
Tog jutra, u 7,30, brigada se u trijumfalnoj povorci vratila u Upravu, vukući pet poreznih prekršitelja, vreću plijena, i takvu masu podataka da će im kompjutor imati što prežvakavati...
Tako je počela čudesna karijera inspektora Hananyja Fishbauma zvanog Goldfinger.
Glas o njegovu fantastičnom talentu za hvatanje poreznih prekršitelja planuo je Ministarstvom financija kao prerijski požar. Našli su se neki da prigovore kako je to što je sve te krivce ščepao u istoj zgradi puka slučajnost, ali će dalja zbivanja ubrzo pokazati da se tu radilo isključivo o čistom i nepatvorenom vrhunaravnom fenomenu.
Uzmimo slučaj trojice doktora Bluebottlea.
Doušnik broj 181302 upozorio je POS na nekog doktora Bluebottlea, ali nije bio u stanju ništa drugo reći o njemu. Kompjutor je izrigao tri potencijalna porezna prekršitelja s tim prezimenom i u Upravi su si čupali kosu od očaja, kad se netko sjeti Fishbauma. Pa naravno!
Napisali su na komad papira adrese trojice Bluebottlea – odvjetnika, ginekologa i automehaničara – i popis dali Fishbaumu. Inspektor se zagledao u nj, punu je napetu minutu zurio u dubokoj koncentraciji, a onda mu se (zlatni) prst naglo opružio i ubo u adresu automehaničara. Da ne duljimo, čovjek je imao neprijavljen prihod od 3 milijuna funti, u kupaonici kadu od čiste platine, i punu šaku dijamanata u komadu sapuna.
Tako je Fishbaum postao živa legenda. Kažu da zna otvoriti nasumce telefonski imenik, zapasti u lagan trans, prstom polako ići stranicom i naglo stati na nekom imenu. Na to ne časeći časa kreće komandoska grupa i nema straha da će se vratiti praznih šaka.
Jer Fishbaum nije još nikad pogriješio. Ni jedan put!
Čak su i parapsiholozi zaprepašteni njegovim strašnim sposobnostima. Najgore ih obara s nogu to što je ta njegova ESP s vremenom sve jača. Odnedavno, na primjer, više mu i ne trebaju nikakvi popisi. Samo nepomično sjedi neko vrijeme, malo meditira sklopljenih očiju, pa skače na noge i objavljuje: – Taj i taj iz Rehovota, u toj i toj ulici, taj i taj kućni broj, treći kat, prva vrata desno! – Nikad ne griješi. Pa to je da ti se koža naježi, eto što. A prošlog tjedna odjednom je nasred ulice upro prstom u jednog prolaznika i viknuo: – Drž’ ga! Taj je utajivač poreza! – Vjerujte mi, čovjeku su na lieu mjesta popustili živci i sve je priznao.
Fishbaumovi pretpostavljeni u POS-u ne znaju više što da čine da zadrže tog čudotvorca. Drhte od straha pri pomisli da bi ih mogao ostaviti i prijeći u privatni sektor. To bi ih upropastilo do daske jer bi onda, ako bi ih i dalje htio posluživati svojim šestim čulom, zahtijevao normalnu dostavljačku proviziju od deset posto, kao i svi drugi. Neka otkuca samo pola stanovništva, za godinu dana bio bi milijarder.
Zato je Hananyja Fishbaum trenutno najtetošeniji živi državni službenik: Baš neki dan mu je Ministarstvo financija dodijelilo posebno priznanje: medalju s likom Urija Gellera na jednoj strani i stopostotnim poreznim plafonom na drugoj.
(prijevod Omera Lakomice)
I tako smo dobili nimalo skrivenu aluziju na metode koje bi danas u Hrvatskoj mogao koristiti USKOK u pronalaženju novih sumnjivaca za razne financijsko-ekonomske svinjarije počinjenje na teritoriju Republike Hrvatske u zadnja dva desetljeća.
Dovoljno bi bilo naslijepo otvoriti »Žute stranice«, prstom uperiti bilo na koje mjesto na dotičnoj stranici i... tvrtka sumnjivog poslovanja već bi bila tu. Bio bi to nepogrešiv sistem.
Naime, dosadašnje istrage pokazuju da je praktički svaki segment privrede u Republici Hrvatskoj bio premrežen privrednim i/ili bankarskim kriminalom. Pod tim pojmovima je sabrano sve ono što mediji simplificirano nazivaju »korupcijom«. No kako je »korupcija« u ovoj državi, a uslijed njezinog širenja u sve pore svakodnevnog života, izgubila dobar dio svoje gangsterske konotacije i postala sinonimom normalnog života u državi, radije ću koristiti nazive »privredni« i/ili »bankarski kriminal«, koji točnije opisuju što je tu ustvari posrijedi.
Kako istrage napreduju, tako se omča sve više steže oko vrhova državne vlasti u Republici Hrvatskoj. Zasad samo one »bivše«, no osumnjičeni i optuženi pripadnici te vlasti jasno daju do znanja da nemaju nikakve namjere utopiti se sami. Spremni su povući za sobom koliko god budu mogli suučesnika.
Predsjednica aktualne državne vlade i dalje ustraje na parolama poput »neka institucije samo rade svoj posao« i »nitko nije nedodirljiv«. No svi se sve češće i sve više pitamo hoće li tako ostati do kraja. Naime, kao što to kaže moj otac svaki put kad na posljednji počinak ispraća nekog od svojih rođaka, prijatelja i znanaca: »Bombe sve bliže padaju!« Neki od ispitanih sudionika u prljavim poslima su već dali naslutiti da su sadašnji obnositelji visokih državnih funkcija itekako bili upoznati sa svim tim mutnim mešetarenjima. Hoće li aktualna vlast doista dopustiti da »institucije samo rade svoj posao« i da »nitko ne bude nedodirljiv« sve do samog kraja (odnosno vrha) istrage (koja po svemu sudeći nema namjeru kratko trajati) ili će se sve ipak okončati kao završnica slavnog političkog filma Z još slavnijeg autora Costa-Gavrasa?
Iako se svi građani ove države nadaju prvome, svi strahuju od ovog drugoga. Zašto? Jednostavno, građani više ne vjeruju državi.
Da postoji sukob između građana i države pokazalo se u nekoliko prigoda u zadnje vrijeme, od protuvladinog plebiscita na prikupljanju potpisa protiv izrazito lošega prijedloga Zakona o radu pa do brutalnog nasrtaja oružnika Hrvatske na grad Zagreb.
Da je vlada u panici vidljivo je po neuvjerljivim (i dubiozno inteligentnim) pokušajima objašnjavanja svojih akcija pred javnošću. Što vlada više objašnjava zašto nešto radi ili ne radi, to joj javnost manje vjeruje.
Korijen se tog nepovjerenja nalazi u istoj onoj pojavi koja je izvorište svih današnjih problema u ovoj državi, koja je sve manje i manje socijalna, a i pravnost joj još uvijek dolazi u pitanje. To je, naravno, zloglasna »pretvorba« odnosno »privatizacija«.
Da je sudu u Haagu doista stalo da rješava zločine počinjene protiv čovječnosti u ovim krajevima, primio bi se »pretvorbe« odnosno »privatizacije«, a ne Oluje. »Pretvorbu« odnosno »privatizaciju« slobodno možemo nazvati istočnim grijehom Republike Hrvatske (ne nužno samo zato što mnogi njezini akteri dolaze s istoka). Tako dugo dok se ne razriješi zločin »pretvorbe« odnosno »privatizacije«, tako dugo dok svi upetljani u to mračno razdoblje povijesti ovih krajeva ne budu primjerno kažnjeni, Republika Hrvatska ne može pretendirati na to da bude pravna ni socijalna država.
Neki kažu da bi razrješenjem toga zločina cijela privreda Hrvatske kolabirala. Privreda Hrvatske? Koja privreda Hrvatske? Privreda Hrvatske je kolabirala već davno, upravo u toj samoj »pretvorbi« odnosno »privatizaciji«. Danas je ona samo kulisa, kao da nam je ministar privrede sam knez Grigorij Aleksandrovič Potëmkin-Tavričeskij, a ne... stvarno, tko je ministar gospodarstva u Republici Hrvatskoj?
Iz takve »pretvorbe« odnosno »privatizacije« je iznikla i nesnošljivost puka prema silnim uspješnim »gospodarstvenicima«, pa nije ni čudo da se Hrvatska udruga poslodavaca u narodu shvaća kao ceh privrednih i/ili bankarski kriminalaca. Samo je vrlo naivna osoba mislila da će predstavnik te skupine uspjeti polučiti neki relevantniji rezultat na predsjedničkim izborima.
Jedno rješenje za spas Republike Hrvatske bilo bi dosljedno kažnjavanje svih zločinaca iz »pretvorbe« odnosno »privatizacije«, uz pretpostavku da se takav kriminal tretira kao ono što stvarno i jest: zločin protiv čovječnosti, bez oprosta i bez zastare. Kazne bi morale biti primjereno drakonske: novčane (nadoknada štete svima oštećenima!) plus dugogodišnja teška kazna lišavanja slobode (i doživotna zabrana djelovanja u privrednim i/ili bankarskim poslima).
Naravno, preporođenoj će državi trebati i novi ljudi da je vode. No, vidite li ih vi gdje?
Post je objavljen 17.10.2010. u 13:03 sati.