Bubnjalo mi je u ušima, nisam znala kako to zaustaviti. Bubnjalo mi je i u glavi. Andol. Drugi Andol. Mirsad je sjedio na stolcu. Drvo na drvu. Tišina, pravi muk. Muk nad mukovima. Nakon što se zadovoljio zabijajući se u moju utrobu, onako gol i znojan, smrdljiv, sjeo je na drveni stolac. Nigdje ogrtača, nigdje nikakvog ručnika.
Palačinke su ostale nepečene. Smjesa se žutila u posudi čekajući ulje koje sam htjela posuditi.
Hajde, uđi. Samo to je rekao. I ja sam ušla. S praznom plastičnom čašom u ruci. Otvorio je rasklimana vrata kredenca i posegnuo za uljem. Uzeo je masnu flašu i odložio je na stol.
Ne znam zašto sam šutjela. Ni on nije bio rječit. Privukao me k sebi , okrenuo prema stolu. Zašto se nisam opirala? Pitat ću se do kraja života. Jesu li mi vrane mozak popile? Jesu.
Uhvatila sam ga za dlakava ramena i prepustila se. Bez uživanja. Gledala sam u musavo staklo kuhinjskog prozora. Vidio se ritmički nijemi odraz. Svi odrazi su nijemi.
Uživao je bez glasa. Zgotovio. Izvukao. Sjeo.
Tada je počelo to nesnosno bubnjanje. Ili sam ga tek tada primijetila. Rukom je pokazao na ulje. Natočila sam pola čaše i bez riječi izašla.
Ušla sam. Djeca se još nisu vratila iz škole. Želim ih dočekati s mirisom palačinki. Nauljila sam tavu i stavila je na vatru. Prvo sam ulila tugu i nevolju. Da se sprže.
Cika me prenula iz nepostojanja. Kuhinja je bila mirisna, djeca na pragu.
Ostalo je još malo ulja, srećom. Inače bih već sutra morala kod Mirsada.
Post je objavljen 16.10.2010. u 21:26 sati.