Marketing
„Čaknut“ na kvadrat
Još smo uvijek u Doboju. Tamo sam imao čast položiti i šoferski ispit. Opisati doživljaje uz učenje vožnje i polagane je posebna tema za neki post. Instruktor mi bijaše naš službeni šofer iz firme. Je li njegovom zaslugom ili sam ja stvarno savjestan vozač no od te, 1973. godine, do danas nisam imao ni jedan jedini saobraćani incident. Dobro istini za volju, uhvatili su me jednom s 0,8 promila u rutinskoj kontroli. Nije bilo incidenta. Ali svejedno ostah bez vozačke na tri mjeseca, srećom zimska.
Kada sam polagao „teoretski dio“, prvu pomoć, sastalo se veselo društvo, kolege s posla i susjedi, sjedili, gledali i slušali. Između inih bio je tu i jedan Crnogorac, vlasnik „Wartburga“ kojeg nije baš mazio ni pazio, ali tom autu to nije ni bilo potrebno. Kao što već rekoh, bio je taj auto ko mazga. Daj mu mješavine i vozi.
Ispitivač mi postavi pitanje iz prve pomoći: što treba uraditi ako se u nesreći neki od sudionika onesvijesti.
„Treba mu dati umjetno disanje!“ rekoh i počeh objašnjavati kako se to radi. I kada sam došao do onog – …i onda treba kleknuti i …- začuje se glas Crnogorca: „Zaplakati i pomoliti se!“ Opći smijeh, ispitivač zaključi da znam i to je bilo to.
Prošla je koja godina od tog događaja, i meni se umalo ukazala prilika da tom Crnogorcu (inače prijatelju i kolegi s posla) dam umjetno disanje.
Jednog dana izađem ja tako iz mesnice koja se nalazila na samom raskršću, opet ono tipa „na četiri strane četiri putića vode“. Kupio dvije kile telećeg buta (jedino sam u Doboju jeo kvalitetnu teletinu), uz to dobio gratis i lijep komad teleće jetre oliti džigerice. Bio but skup, slabo išo, ljudi kupovali rebarca i tako to, pa ako naleti mušterija i kupi but i to još dvije kile u komadu treba mu dati i nešto zabadava. Izađem i krenem prema stanu koji se nalazio u blizini.
U tom momentu u smjeru raskršća, uz pločnik na kojem sam čekao da pređem ulicu, dolazi moj Crnogorac u svom „smrdljivcu“. Ne vozi previše brzo, tu negdje 60-70 kilometara na sat. Njemu iz desne ulice nailazi „FIAT 1300“ (jedan od „vrhunskih“ automobila tog vremena) nešto manjom brzinom. Gledam, ni jedan ne usporava! „FIAT je već svojim prednjim dijelom ušao u raskršće. Sudarit će se!
No ništa od toga! Moj ti Crnogorac naglo okrenu volan u lijevo, da zaobiđe prednji dio „FIATA“, pa opet u desno. Brzina je ipak bila prevelika. A kako već rekoh, „smrdljivac“ baš i nije bio za takve oštre manevre. Uostalom i Mercedes A-klase u svojoj prvoj varijanti mnooogo godina kasnije (1997.) nije prošao takav test, a ipak je, makar mali, „Mečka“.
„Smrdljivac“ je, pogotovo kad je bio slabo opterećen, imao „oks“ postavljene kotače i uslijed tog naglog manevra auto se podigao u zrak preko lijevog prednjeg kotača, poletio jedno metar, dva i onda pao na krov. „FIAT“-a, koji je odmah stao, nije ni dotakao. Skamenio sam se!
…ovo baš nije originalna slika, u stvarnosti pod je bio horizontalno u odnosu na cestu, ali ipak je neka asocijacija.
Uploaded with ImageShack.us
Gledam u auto. Stoji na nosačima krova, krov poravnat s asfaltom ceste, sva četiri kotača u zraku vrte se sve sporije, no nosači krova drže. Iz rezervoara curi gorivo, ispao poklopac. Prvi šok me prošao i ja se pokrenuh. I vozač „FIAT“-a izađe i krenusmo prema prevrnutom automobili. I imamo što vidjeti. Kroz spušten prozor na vozačevim vratima moj ti se Crnogorac izvlači iz automobila. Vjerovali ili ne!
I on je bio u šoku, ali se brzo pribrao! Mi stali pa gledamo ne vjerujući svojim očima.
„Što ste se tu udrvenili! Dođite da okrenemo auto!“ viče Crnogorac i već sâm upeo da ga postavi u normalni položaj. Priskočimo mi, dođe i mesar, i nas ga četvero okrenusmo. Crnogorac sjedne za volan, okrenu ključ, motor na kratko upali pa stane. Nema mješavine.
„Ajde sjedaj u auto idemo na benzinsku po gorivo!“ reče Crnogorac vozaču „FIAT“-a. „Oko štete ćemo se nagoditi!“
Odoše oni, ja sve čekam i mislim: „Čaknutog li čoeka, taj moj Crnogorac!“ Ubrzo se vratiše, natoči on mješavinu iz kanistra, upali auto i ode.
Za nepunih desetak dana auto imao popravljen krov, vlasnik „FIAT“-a platio popravak i sve bi u redu. Nisam trebao davati umjetno disanje.
Nije to, navodno bila jedina vratolomija kaskaderskog para Crnogorac – „Wartburg“. Jednom čuh priču pa vam je jednako kazujem. Sletio jaran niz padinu u jarak negdje u nekom zaseoku. Mrak, nigdje žive duše. Neki zlobnici govorahu da je malo prije toga bio ispraznio nekoliko čokanjčića bosanske šljive. Ne znam, nisam bio prisutan ni kada je pio, ni kada je sletio s ceste.
Auto nosom u jarku, nema teorija da ga izvuče. Izađe jaran na cestu, gleda lijevo, gleda desno. „Čaknuti“ pak imaju uvijek sreće. Ubrzo naiđe neki seljak u kolima s dva upregnuta konja. Zaustavi ga Crnogorac, pade dogovor, seljak ispregne konje, zakači auto za stražnju kuku i „dvije konjske snage“ izvukoše ga na cestu. Crnogorac zahvali seljaku, možda mu je i koji dinar dao, opet sjedne za volan i ode.
Ne može „Wartburgu“ nitko ništa. Pa makar to bio Crnogorac! Nije ni čudo, oba „čaknuta“!
nema više...
Post je objavljen 16.10.2010. u 21:06 sati.