Pregled posta

„Japanski dnevnik“ Rade Jarka

Zapisi povratnika iz Japana uvijek su mi iznimno intrigantno štivo, jer sam i sama (nedavna) povratnica pa me po logici stvari zanimaju doživljaji onih koji misle da o tome imaju što reći. (Budimo iskreni, ako je Karlu Mayu bilo moguće pisati o Indijancima u Americi u koju nikad nije kročio nogom, pisati na takav način o Japanu nikad nije bilo, a ni neće biti moguće.) Dok čitam te tekstove, na usnama mi obično titra mali ironični osmijeh jer me, naravno, beskrajno zabavlja saznati što je dotični naučio, ili misli da je naučio, o Japanu.

Moj nedavno pobuđeni interes za književne i ine uratke povratnika ima i jednu neobičnu nuspojavu. Naime, otkako sam se vratila na tvrdu rodnu grudu, principom mimikrije nužno sam poprimila neke karakteristike svojih sunarodnjaka, pa sam u posljednje vrijeme malo razdražljiva i volim norglat. Dešava mi se to čak i kad čitam. Pa kad mi u tim pričama, pjesmama ili dnevničkim česticama o Japanu nešto zasmeta, zato što po mom mišljenju nije autentično, uvjerljivo ili je čak faktički netočno, e, onda se ja uzjogunim. Počnem zanovijetat. Picajzlit. Tjerat mak na konac.

(Čitali ste onaj moj post o preokrenutom kineskom znaku na tabli? E, pa to vam je u tom stilu.)

U današnjem osvrtu na „Japanski dnevnik“ Rade Jarka imala bih, tako, nekih svojih razloga za neugodno vrpoljenje na stolcu. Ne toliko zbog samog zapisa, koji mi se čini bolno i do ogoljenja autentičnim i stvarnim, već zbog vječnog pitanja: što je izdavač, ne pjesnik, zapravo htio reći?

„Japanski dnevnik“ hrvatskog pisca i slikara Rade Jarka (rođ. 1968.) u nakladi V.B.Z.-a iz Zagreba, najnovije je djelo ovog u posljednje vrijeme sve aktivnijeg autora. U podnaslovu knjige stoji „Nihon Nikki“, što je direktan prijevod naslova. Riječ je o dnevničkim zapisima nastalim u vrijeme autorova petomjesečnog boravka u Japanu od kolovoza 2009. do siječnja 2010. g. u sklopu njegovog slikarskog rezidencijalnog programa u Tokyju i sjevernoj pokrajini Fukushimi.



Dnevnik započinje Jarkovim dolaskom u tokijski megalopolis, koji ga još iz zrakoplova ispuni „strahom i trepetom“ u kulturnom, tehnološkom i civilizacijskom smislu, gradom koji u najkraćem roku postaje njegova opsesija. Kulturni šok koji u novoj situaciji čovjeka obuzima na prepad, sasvim je razumljiv i očekivan. Svjedočanstva poput ovog, ovako djevičanski čista i neponovljiva, meni su kao izgubljeni raj, iskustvo koje se više nikad neće ponoviti – doista je to onaj japanski ichigo, ichie. (Meni je žao što nisam vodila dnevnik u prvoj godini boravka u Japanu. Prvih godinu i pol sve sam samo upijala, uvlačila u sebe. Sve je to poprimilo neku formu tek dosta kasnije, u zapisima na blogu.)

Dolazak u Japan, koji je prema autorovu vlastitu priznanju neka vrst bijega od mučne realnosti u Hrvatskoj (stresa, nemira, privatnih i poslovnih problema), za Jarka je početak nekih novih i dotad nezamislivih frustracija i boli. Tako se pisac suočava s nevjerojatnom činjenicom da je u tokijskoj podzemnoj željeznici potpuni analfabet: svi natpisi su na japanskom, koji on ne poznaje. Ovisnost o drugima navodi ga na preispitivanje vlastitog osjećaja slobode. Doista, kako je strancu u Japanu lako doživjeti poniženje - ako ga sebi dopusti!

Na sreću, Jarak je od čvrsta materijala, nemiran, kinetički tip, ne može živjeti bez kretanja i promjene. Stoga nakon nekoliko divnih, kafkaeskno fantazmagoričnih dana u labirintu tokijskih prčvarnica, pušionica i „pojila“ (kako on naziva sveprisutne automate s pićima), odlazi dalje tamo kamo se prvotno i zaputio: u planinsku provinciju Fukushima sjeverno od Tokyja, gdje će se idućih mjeseci intenzivno (i plodno) baviti slikanjem i pisanjem, ali i „traženjem sebe“. Ili kako bi inače trebalo opisati tu asketsku, golu, napola gladnu egzistenciju opipljivu na slikama omršavjelog, ispijenog pisca negdje u japanskoj planinskoj zabiti, gdje su jeseni hladne a zime sablasno ledene, u carstvu tanuki lisica i makaki majmuna, a u nekim deliričnim trenucima, možda, i bijelih zečeva koji Jarku doslovce pretrčavaju pred očima. U Nishi Aizu, kako se zove ta selendra duboko u šumetinama Fukushime, autor je nekoliko mjeseci prisiljen živjeti vrlo skromno, od neredovito isplaćivane japanske stipendije od nekih stotinjak eura mjesečno, i ponovno ovisiti o dobroj volji sumještana koji ga ponekad časte obrocima, što ga ispunjava zahvalnošću, ali i nama zapadnjacima svojstvenom nelagodom. Nismo mi navikli na to. Kao što nam je nezamisliv i život bez kafića, mobitela i latiničnih znakova na tipkovnici računala.

U takvim uvjetima, (prolaznu) utjehu može pružiti samo sake (ako i kad ga ima), cigareta i poneka erotska epizoda s lokalnim ženskim čeljadetom. Koliko god mu godile samoća i odijeljenost od svijeta, jer ga kreativno oslobađaju i daju mu umjetnički zamah, Jarak do zadnjeg trenutka strahuje da će „poludjeti u tom Japanu“, među Japancima koji su i sami „ludi ko puške“. Ta samoća, osjećaj odsječenosti od vlastite civilizacije i svega poznatog, u Japanu je autentična doživljajna kategorija nevezana za konkretni fizički prostor. Možete je doživjeti u snježnim gudurama Fukushime, ali i usred velebne japanske prijestolnice. Tvrdim, a možda bi se i Rade sa mnom složio, da toliko usamljenih duša nema nigdje, kao što ih ima u Tokyju. Ne mislim tu samo na strance, već i na same Japance: Tokyo je svjetski glavni grad samoće.
Dodatna „otežavajuća“ okolnost za pisca je ta što se ne može otarasiti svog europocentričnog i dosta paranoidnog tretmana Japanaca, pa ga neke kulturne razlike iritiraju do bola i granica straha, dok druge specifičnosti usvaja instinktivno, skoro na razini zen stoicizma.


Rade Jarak

Spašava ga rad – pisanje, slikanje, crtanje. Introspektiva. Pokušaj perspektive. Vođen strašću, uči uživati u malim stvarima – nije ni prvi ni posljednji kome je to „svanulo“ baš u Japanu, zemlji minijature i sitnih užitaka u životu. Skoro mistični doživljaj prirode i nadnaravnih bića – kamija, duhovne supstancije zemlje kakvu propovijeda japansko šintoističko učenje, moguć je tek u času samoće i tuge, daleko od meteža velegrada i žamora civilizacije.


Sad idem malo picajzlit, reda radi. I pobjedonosno se smješkat.

Uza sve navedene kvalitete, „Japanski dnevnik“ nažalost potvrđuje i onaj stari, otrcani kliše od kojeg se nekima već pomalo diže kosa na glavi, a sindrom je to od kojega, čini se, pati i naš Rade. Manifestira se ovako:

Čim stupi na japanski asfalt gdje ima ljudi, a najkasnije na pločniku Shibuye, Roppongija i sličnih četvrti noćnih izlazaka, prosječni stranac (gaijin) prije ili kasnije ugledat će prvu iole zgodnu mladu Japanku i instantno pošašaviti / zaljubiti se / poludjeti za njom. Yeeeeee-ha, koliko lijepih žena u tom Japanu! Poludjet će i za drugim mladim Japankama, kojih je na tom udaljenom arhipelagu nekoliko milijuna i od kojih je nemoguće odvojiti pogleda, ono, barem do penzije. Odjednom su sve, ali baš sve mlade Japanke senzualne, neodoljive i seksi. Itd.

Jarak u svojoj srednje žalosnoj situaciji možda ne odaje dojam tipičnog Charisma Man-a, ali da su ga Japanke opčinile, više je nego evidentno. Već na drugoj stranici teksta konstatira: „Cure su prekrasne, u školskim uniformama, polugole…“ I tako se to niže dalje i dalje i graniči s opsesijom japanskim ženama, njihovom kožom, tijelom, krhkošću, odjećom koju nose, ili bolje reći, ne nose. Možda je u pitanju kriza srednjih godina, a možda i nešto drugo. Što god bilo, autentično je do bola. I izaziva akutnu alergiju kod mene i ostatka gaijinske ženske populacije. (Majke mi, o ovome ću jednom napisati knjigu.)

Idemo još o autentičnosti, i cerimo se još malo. Što je izdavač htio reći svojom površnom lekturom i korekturom, pitam se ja? Naravno da Jarak u dnevniku povremeno rabi izvorne japanske izraze, i jasno mi je kao dan da ne vlada, niti može vladati svim tim pojmovima do savršenstva. Je li onda puke autentičnosti radi namjerno ostavljeno pogrešno pisanje sljedećih japanskih riječi, ili je u pitanju nešto drugo:

- „geijin“ umjesto „gaijin“ (ne, nije tu nitko gej, radi se o široko prihvaćenoj oznaci za stranca u Japanu);
- „mashi-mashi“ umjesto „moshi-moshi“ (halo);
- „katakama“ umjesto „katakana“ (japanski alfabet! majko mila!);
- „katsoubashi“ umjesto „katsuobushi“ (vrst posipa za rižu od sušene ribe);
- pisanje brojki: „roku-ju-yun sai“ (64 godine, treba pisati: yon), „san hyaku go ju yen“ (350 jena, treba pisati: „san byaku go ju en“)

Ili V.B.Z. nema dežurnog lektora za japanski, ili je posrijedi nešto drugo, ali ovakve greške teško da bi se dogodile da je tekst prije prijeloma propustio kroz šake netko tko ima osnovnog pojma o japanskom. Da su bar mene pitali, ma sredila bi im to teta Kučanica zaćas, ljevom rukom prije dorućka. Za honorar, naravno.

Oćete još? Ima još.

Naslovnica mi se ne sviđa nešto posebno, crtež japanskih „medvjedića“ načinjen na brzinu i u nekoliko osnovnih poteza; ono što je moje oko sokolovo još primijetilo, to je malčice iskrivljeno pisanje japanskog karaktera „ki“ u riječi „Nikki“ (Dnevnik). Ali dobro, iz aviona se ne vidi. Na poleđini je zgodno umetnuta fotografija karte za vlak na liniji Shibuya u vrijednosti od 120 jena; samo dajem na znanje da je karta inače od tvrdog kartona pa joj se rub ne da saviti kao što je to slikom želio sugerirati grafički urednik / urednica. Makar je autentična i baš fora. Toliko. Fala na pažnji.