Barack Obama
Izdavač: Profil
Ljudi različitih identiteta su nerazmrsivo povezani, ne mogu koračati sami unazad, već moraju obećati kako će uvijek ići naprijed.
Barem za širu javnost, ja sam onaj koji mediji kažu da jesam. Ja govorim što mediji kažu da govorim. Ja postajem ono što mediji kažu da postajem.
Barak Obama uspio je osobito zorno prikazati kako Amerikanac usprkos znantnim ograničenjima zbog porijekla i socijalnoga položaja još uvijek ima nemalu šansu ostvariti visoke pa i najviše dosege u karijeri i životu ako je je dovoljno smion, nadaren i radišan, te posebno ako ima potporu svoje okoline da se obrazuje i napreduje.
Sociološka imaginacija: sposobnost da se privatne nevolje shvate pomoću javnih problema odnosno da se ispituju biografije pojedinaca u kontekstu analize društva i njegova razvoja.
Obama svjedoči svoj dostojanstven i tolerantan odnos prema suparnicima,novinarima i drugim akterima političkoga i društvenoga života.
Svi smo međusobno ovisni i ono što nas povezuje jače je od onogašto nas razdvaja,i ako dovoljan broj ljudi vjeruje u istinitost te tvrdnje i djeluje u skladu s njome, tada bismo mogli, ne baš riješiti svaki problem, ali zato ostvariti značajne ciljeve.
Počeo sam gajiti sumnje spram puta koji sam odabrao; osjećao sam se onako kako zamišljam da se mora osjećati kakav glumac ili atletičar kada, nakon niza godina predanosti jednome jedinome, sasvim određenome snu, nakon godina konobarenja između audicija ili slabašnih pogodaka u nižim bejzbolskim ligama, shvatai kako neće dalje napredovati, što zbog manjka talenta, što zbog izostanka sreće. Od njegova sna neće biti ništa i on je sada suočen sa sljedećimizborom; ili će prihvatiti tu činjenicu kao odrasla osoba i prijeći na kakvo, za njega prikladnije, zanimanje ili će odbijti prihvatiti istinu te potom postati ogorčen, svadljiv i otužan.
Rekao sam im da imaju pravo: vlada nije u stanju riješiti sve njihove probleme. Ali uz malenu izmjenu prioriteta mogli bismo osigurati svakome djetetu šansu za pristojan život i suočiti se s izazovima na koje nailazimo kao nacija.
Čini mi se da velik dio onoga od čega pate siromašne četvrti u gradskim središtima uključuje pomanjkanje kulture koje novac sam po sebi neće odagnati te da naše vrijednosti i duhovnost vrijede barem koliko i naš BDP.
Ponekad nam je potrebna kulturalna preobrazba i vladino djelovanje – promjena vrednota i promjena politike – kako bismo promaknuli vrstu društva kakvome težimo. Stanje u školama u našim siromašnim gradskim četvrtima tipičan je primjer. Sav novac ovoga svijeta neće potaknuti učenika na ostvarivanje dobrih rezultata ako se roditelji ne potrude da svojoj djeci usade vrijednost naporna rada kao nečega što će biti nagrađeno tek poslije u životu. No, kada se mi kao društvo pretvaramo da će siromašna djeca iskoristiti svoje potencijale u oronulim, nesigurnim školama sa zastarjelom opremom i nastavnicima koji nisu obučeni u predmetima koje poučavaju, tada toj djeci lažemo, a lažemo i sebi samima. Izdajemo vlastite vrijednosti.
Političari koji ovise o svojim izdašnim donatorima ili su podložni pritisku interesnih skupina, to je glavna tema suvremenoga političkoga izvješćivanja, glavni zaplet koji uvijek nekako dospije u gotovo svaku analizu nepravilnosti u našoj demokraciji. No, za političara koji ćeli zadržati zastupničko mjesto postoji i treća sila koja vrši pritisak na njega, koja oblikuje narav političke debate i određuje raspon onoga što on smatra da smije i ne smije učiniti, stajališta koja smije i ne smije zauzeti. Prije velikih gradova, politički posrednici, moćnici u Washingtonu koji su samo jednim telefonskim pozivom mogli stvoriti ili uništiti nečiju karijeru.
Mediji su filtar kroz koji se svako moje glasovanje interpretira, moje izjave analiziraju, moja uvjerenja preispituju. Za širu javnost barem, ja sam ono što mediji tvrde da jesam. Postajem ono što oni tvrde da sam postao.
Zemlja koja ne može nadzirati svoje energetske izvore, ne može upravljati svojom budućnošću.
Nisam imao napisan govor, ali sam odabrao temu 'Što znači biti odrastao muškarac'. Rekao sam da je došlo vrijeme da muškarci općenito, a crni muškarci napose, prestanu pronalaziti opravdanja što ne pružaju svojim obiteljima sve što bi mogli. Podsjetio sam prisutne muškarce da biti otac ne znači samo napraviti dijete; da su čak i oni od nas koji su fizički kod kuće, često emocionalno odsutni; da upravo zato što mnogi od nas nisu imali oca moramo uložiti dvostruko više napora da prekinemo taj krug; da ako mislimo od svoje djece očekivati više, moramo više očekivati sami od sebe.
Prošla su vremena kad bi roditelji naprosto poslali djecu van ili u park i rekli im da se vrate d večere. Budući da su vijesti pune otmica djece a na svaku se spontanost gleda podozrivo ili se čak sumnja na lijenost, dječji je raspored postao jednako složen kao i roditeljski.
Pitam se hoće li se Sasha sjećati toga kad odraste. Vjerojatno neće; ja se mogu prisjetiti samo vrlo fragmentarno sebe s pet godina. No mislim da će sreća koju je osjetila na tom padobranu trajno ostaviti traga na njoj; da se takvi trenuci akumuliraju i usađuju u karakter djeteta, postajući dijelom njezine ili njegove duše. Kad slušam Michelle kako govori o svom ocu, ponekad mi se čini da čujem u njoj odjek takve sreće, odjek ljubavi i poštovanja koje Frasier Robinson nije zaslužio slavom, ni spektakularnim podvizima, nego malim, svakodnevnim, običnim djelima – ljubavi koju je zaslužio jer je bio prisutan. I pitam se hoće li moje kćeri o meni govoriti na taj način.
Prije no što sam stigao odgovoriti, okrenula se i zaputila prema terenu. I na tren mi se u sjaju kasnog popodneva učinilo da vidim svoju stariju kći kao ženu kakvom će postati, svakim korakom kao da je postajala sve viša, sve jasnije uobličene figure, dok je duge noge vode u njen vlastiti život.
Lavina publiciteta koja je uslijedila nakon govora jača moju svijest o otome koliko je slava prolazna i ovisna o tisuću raznih slučajnosti, događaja koji krenu u ovom, umjesto u onom smjeru.
Najčešće i pravo i politika zahtijevaju kompromis, kazao je; ne samo u pitanjima za koja se zalažemo, nego i u temeljnim stvarima – čovjekovim vrijednostima i idealima.
Radije bih da se govori Živo je korisno nego Umro je bogat.
Na tome mjestu razmišljam o Americi i ljudima koji su je gradili. Očevima ove nacije koji su nekako nadišli sitne ambicije i usku proračunatost pa zamislili narod koji se rasprostire preko kontinenta. I onima poput Lincolna i Kinga, koji su pložili svoje živote u službi usavršavanja nesavršene unije. I svim bezimenim muškarcima i ženama, robovima i vojnicima, krojačima i mesarima koji su gradili živote sebi, svojoj djeci i unucima, opeku po opeku, tračnicu po tračnicu, žuljevitu ruku po žuljevitu ruku, kako bi popunili krajolik naših kolektivnih snova.
To je proces čiji dio želim biti.
Moje je srce ispunjeno ljubavlju prema ovoj zemlji.
Post je objavljen 15.10.2010. u 13:02 sati.