Put svjesnosti u svakodnevnom životu
Tič Nat Han
Svakog jutra, kada se probudimo, imamo dvadeset četiri nova novcata sata života. Kakav dragocjen poklon! Imamo mogućnost da ta dvadeset četiri sata živimo tako da nama a i drugima donesu mir, radost i sreću.
Sreća je moguća samo u sadašnjem trenutku.
Započnimo dan sa omijehom. Osmijeh vam pomaže da novom danu pristupite sa blagošću i razumijevanjem.
Ima više tehnika disanja koje možete da koristite da biste život učinili životopisnim i prijatnim. Prva vježba je veoma jednostavna. Dok udišete, govorite se 'Udišući ja znam da udišem.' Dok izdišete, recite 'Izdišući, ja znam da izdišem'. Samo to.
Svjesno disanje je vžan most kojim ujedinjujemo glavu i tijelo i ponovo postajemo cjelina.
Diši, živ si! Samo disanje i omjehivanje nas može usrećiti, zato što se tada potpuno oporavljamo i surećemo život u sadašnjem trenutku.
Veći dio vremena provodimo razmišljajući previše, a svjesno disanje nam pomaže da budemo smireni i opušteni.
Naša čula su naši prozori u svijet i ponekad ih vjetar produva i uzburka sve u nama. Neki od nas ostavljaju prozore otvorene sve vrijeme, dopuštajući da utisci i buka svijeta prodiru u nas i preplavljuju naše pometeno biće.
Upalimo TV i ostavimo ga uključenog, dozvoljavajući nekom drugom da nas usmjerava, da nas oblikuje i danas uništava. Gubimo sebe i prepuštamo svoju sudbinu u ruke drugih.
U mojoj zemlji koristimo crkvena zvona da nas podsjete na vraćanje sadašnjem trenutku.
Jesti svjesno je najvažnija vježba meditacije. Možemo jesti kao da oživljavamo kolačić iz djetinjstva. Sadašnji momenat je pun radosti i sreće. Ako ste pažljivi, uvidjet ćete to.
Svaki put kad pogledate mandarinu, pogledom prodirete u njenu dubinu. Cio svijet možete vijdeti u jednom plodu. Kada je ogulite i pomirišete, ona je divna. Možete je jesti sporo i biti veoma sretni.
Iako hodamo stalno, naše hodanje je obično više nalik trčanju. Kada hodamo na taj način, mi utiskujemo strepnje i u samu Zemlju. Treba da hodamo tako da utiskujemo mir i smirenost po Zemlji. Svi to možemo, ako zaista snažno želimo. Svako dijete to može. Ako možemo da učinimo jedan takav korak, onda možemo i dva, tri, pet. Ako smo sposobni da jednom koraknemo mirno i sretno, mi radimo na miru i sreći cijele ljudske vrste. Meditacija u hodu je divna vježba.
Uključimo televizor, ili podignemo telefonsku slušalicu, čitamo novine, odemo kod prijatelja ili sjednemo u kola i vozimo nekuda. Naša civilizacija nas uči da se ponašamo na taj način i obezbjeđuje nam mnogo stvari koje možemo koristiti da bismo izgubili kontakt sa sobom.
Kada smo u stanju da se zaustavimo, počinjemo da vidimo; ako možemo da vidimo, tada razumijemo. Mir i sreća su plodovi ovog procesa.
Prosvjetljenje, mir, i radost nam neće niko pokloniti. Njihov izvor je u nama i ako dovoljno duboko kopamo u sadašnjem trenutku voda će poteći.
Nema puta u mir. Mir je put. To znači da možemo dokučiti mir baš sada, pogledom, osmjehom, riječima, našim djelovanjem, dostizanje mira nije sredstvo. Svaki korak koji činimo treba da je mir. Svaki naš korak treba da bude radost. Ako se usredotočimo, možemo to postići. Nije nam potrebna budućnost. Možemo se smiješiti i opustiti. Sve što želimo nam je dostupno baš sada.
To je problem života. Ako nismo potpuno u sadašnjem trenutku, propuštamo sve.
Umjesto da se trudimo da odbacujemo dijelove sebe, treba da naučimo umjetnost preobražavanja. Možemo preobraziti našu ljutnju u nešto drugo, npr. u razumijevanje. Nije neophodna operacija da bi se ljutnja otklonila.
Kada smo bijesni, mi smo bijes. Kada se u nama rodi ljutnja, možemo biti svjesni da je ljutnja energija u nama, i možemo prihvatiti tu energiju da bismo je transformirali u drugu vrstu energije.
Ako o problemu razgovarate s nekim možda že se postići jasno razumijevanje i čvor će se lako odvezati. Unutarnji čvor traži našu punu pažnju čim se pojavi, dok je još slab, jer je njegova transformacija tada lakša.
Kada pogleda u svoj dlan, može vidjeti tisuće generacija koje su mu prethodile i tisuće onih koje će doći poslije njega. Može vidjeti da on ne postoji samo u porodičnom stablu protežući se jednom osobinom vremena, već i u mreži nezavisnih odnosa. Rekao mi je da se nikada ne osjeća usamljen.
Kada me je prošlog ljeta posjetla nećakinja, predložio sam joj: pogledaj u svoj dlan, kao predmet meditacije. Rekoh joj da su svaki kamičak, svaki list i svaki leptir u njenoj ruci.
Svjesnost postoji na dva nivoa: kao sjeme i kao ispoljavanje tog sjemena. Pretpostavimo da imamo sjeme ljutnje u sebi. Kada su uslovi povoljni, to sjeme se može ispoljavati kao ona vrsta energije koju zovemo ljutnja.
Svaki put kada sjeme ljutnje ima prliku da se ispolji, ono stvara novo sjeme iste vrste. Ako smo ljuti pet minuta, proizvodi se novo sjeme ljutnje i pada na tlo našeg nesvjesnog tokom tih pet minuta. To je razlog zbog kojeg moramo biti pažljivi u izboru načina života koji vodimo, osjećanja koja ispoljavamo.
U tom trenutku on razumije i više se ne ljuti. Kad razumijete, ne možete odoljeti a da ne volite. Ne možete da se ljutite. Da biste razvili razumijevanje treba da posmatrate sva ljudska bića sa suosjećanjem. Kada volite prirodno se ponašate na način koji može ublažiti patnju drugih.
Duboko se zagledati, zanči razumjeti. Kada jednom razumijemo razloge zbog kojih se loše ponašao nestat će naša gorčina prema njemu i čezunut ćemo da on manje pati.
Ako je ljubav u našem srcu, svaka misao, riječ, djelo može dovesti do čuda. Razumijevanje je u osnovi svake ljubavi, zato su riječi i djela koji proizlaze iz ljubavi uvijek ljekoviti.
Vjerujem da vlat trave nije ništa manje od zvjezdanih putanja.../Volt Vitman/ Ove riječi nisu filozofija. One dolaze iz dubine njegove duše. On je rekao: ogroman sam, sadržim mnoštva.
Razboljevamo se jer smo toliko udaljeni od majke Zemlje. To je razlog zbog koga s vremena na vrijeme moramo da odemo u prirodu. To je veoma važno. Mi i naša djeca treba da budemo u kontaktu sa majkom prirodom. U mnogim gradovima ne možemo vidjeti drveće – zelena boja je nestala iz naših pejzaža.
Korjeni rata su u načinu na koji živimo naše svakodnevne živote – način na koj razvijamo industriju, gradimo društvo, konzumiramo razna materijalna dobra.
Pitao sam list da li se plaši toga Što je jesen i što drugo lišće otpada. List mi je rekao : Ne. Tokom čitavog proljeća i ljeta bio sam potpuno živ. Radio sam punom parom da bih ishranio drvo i sada je veliki dio mene u drvetu. Ja nisam ograničen svojim oblikom. Ja sam i cijelo drvo i kada odem natrag u tlo nastavit ću da ga njegujem. Zato se uopće ne brinem. Kada padnem sa grančice i sletim na tlo manuću drvetu i reći mu: Vidimo se uskoro! Toga dana puhao je vjetar i uskoro sam vidio kako list otpada sa grančice i pada na tlo, radosno plešući. Bio je sretan. Pognuo sam glavu, znajuči da imam još mnogo da naučim od lista.
Da bismo reagirali potrebno nam je ogorčenje, ali čak ni pravedna ogorčenost nije dovoljna. Našem svijetu ne manjka ljudi voljnih da se daju u akciju. Potrebni su ljudi sposobni da vole, ljudi koji se ne stavljaju ni na čiju stranu i zato mogu da obujme čitavu realnost.
Treba da nastavimo sa prakticiranjem svjesnosti i pomirenja sve dok ne budemo vidjeli kosti i kožu djeteta iz Ugande ili Etiopije kao svoju, sve dok glad i bol svih ljudi ne doživimo kao svoju. Tada smo shvatili pravu nediskriminaciju, pravu ljubav. Tada sva zemaljska bića možemo gledati kroz suosjećanje i možemo nešto stvarno učiniti da se patnje ublaže.
Molim vas da me zovete mojim pravim imenom
Tako da mogu da čujem sve moje plačeve i smjehove odjednom,
Tako da mogu da vidim da su moja radost i bol jedno.
Molim vas da me zovete mojim pravim imenom,
Da bih mogao da se probudim,
Da bi vrata moga srca mogla da ostanu otvorena,
Vrata suosjećanja.
Post je objavljen 15.10.2010. u 13:02 sati.