David Norris i Carl Flint
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
Jezik je bio njegova sirovina, koju je podrgavao onoj vrsti ekstremnih propitivanja i normiranja kakvo se obično očekuje od poezije. Istim je takvim cjelovitim normama podvrgavao i svoje obrađene teme, kao beskompromisan realist koji piše o područjima ljudskog iskustva što su se dotad smatrala odviše nedostojnima, osobnima, intimnima ili odviše škakljivima da bi bila predmetom umjetnosti. Napose je otpuhnuo paučinu s viktorijanskog odnosa spram seksualnosti i prikazao je na iskren i revolucionaran način. Time je smjelo proširio granice ljudskoga duhovnog razvoja.
Za njega je postao grad zamrznut u vremenu – edvardijanski Dublin iz 1904., s fijakerima, plinskim svjetiljkama i britanskim vojnicima, grad od oko 500 000 duša koji je u sebi spajao konvencijalno i subverzno.
Kad su srednjovječnog Joycea upitali bi li se ikad vratio u Dublin, odgovorio je: 'Jesam li ga ikad napustio? Kad umrem, naći će Dublin urezan u mome srcu.'
Nakana mi je bila napisati poglavlje o moralnoj povijesti svoje zemlje, a Dublin sam odabrao zato što mi se taj grad činio središtem paralize. Nastojao sam ga predstaviti nepristranoj publici, i to u četiri njegova vida: djetinjstvu, pubertetu, zrelosti i javnom životu. Pripovijetke su poredane tim slijedom. Najveći dio knjige napisao sam stilom obzirne štkrtosti.
Najznačajnije je to da Joyce pokazuje kako je oblikovana pojedinačna svijest i kako stvara vlastiti sustav vrijednosti, neovisno o prevladavajućem licemjeru i poluistinama društva.
Joyce nam pokazuje da u našem svakidašnjem životu često nesvjesno i u minijaturnom vidu ponavljamo osnovne mitološke teme.
Joyce je usavršio tehniku toka svijesti, koja oponaša način na koji svijest 'govori' samoj sebi – u složenim fluidnim obrascima, proizvoljnim prekidima, nedovšenim mislima, poluriječima i tako dalje.
Zamislite načas običnu svijest jednoga običnog dana. Ta svijest prima bezbroj dojmova – otcrtano grotesknih koji se rasplinu ili onih što se urezuju oštrinom čelika. Dolaze oni sa svih strana, poput neprekidne kiše nebrojenih atoma; i kako padaju, kako se uobičličuju u život ponedjeljka ili utorka, naglasak pada drukčije nego što je nekad bio slučaj... Život je blistava aureola, poluproziran omotač koji nas okružuje od početka do kraja svijesti. Nije li zadaća romanopisca da prenese taj nestalan, taj neznani i neograničeni duh, kakva god zastranjenja ili složenosti on mogao očitovati, sa što je manje moguće primjesa onostranog i izvanjskog?
Noću, u tami (a sjetimo se da je Joyce u to vrijeme bio gotovo slijep) uho ima prednost nad okom. Onima koji su knjigu smatrali nečitljivom, on je savjetovao da je ne čitaju nego slušaju.
Post je objavljen 15.10.2010. u 12:59 sati.