Patrick Brogan i Chris Garratt
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
U američkom Ustavu se ne spominju političke stranke. Taj dokument sastavila je skupina džentlmena koji su mislili sve najgore o strankama, a i onome što danas smatramo demokracijom. Smatrali su da će stranke uvijek biti korumpirane skupine ljudi koji se vode za osobnim probicima umjesto da služe općem dobru.
Budući da dvije stranke imaju tako labave doktrine i organizaciju, nema velike potrebe za trećom strankom kao što su Nixon i Reagan pokazali s republikancima, a Clinton s demokratima, stranke mogu potpuno promijeniti smjer. Dvije stranke danas su tek nešto više od etiketa koje ambiciozni ljudi odabiru s namjerom da pobijede na izborima pod vlastitim uvjetima.
Sjedinjene Države, imale su sreću što su u tim trenucima svojih najvećih kriza otkrile dva svoja najveća predsjednika, Lincolna i Roosvelta.
'Pobijedivši u utrci za guvernera, dobili smo ovlast da mijenjamo granice okruga nakon popisa stanovništva 2000.'
Sjedinjene Države imaju dvostranački sustav, s republikancima i demokratima, još od Grđanskog rata. Dvije stranke su se pokazale neuništivima. To dokazuje slučaj opstanka republikanaca tijekom 1030-ih, kada su bili optuženi za krizu i satrti gotovo odo nestanka. Federalni i državni zakoni su promijenjeni kako bi se dvostranački sustav inkorporirao u ustavnu praksu države.
Time se osigurava da ni jedna stranka ne dobije trajnu prednost nad drugom. Rezultat s kojim smo oboje zadovoljni jest da je trećim strankama gotovo nemoguće da uspiju.
Svi ti kandidati – Gore, Bush, Gingrich, Bradley, Quayle – marljivo su pripremali svoje službene kampanje nekoliko godina ili duže. To znači da su prikupljali novac.
Novac je majčino mlijeko politike, rekao je Tip O'Neill, predsjednik Predstavničkog doma u 70-ima.
Većina država održava predizbore na kojima birači biraju stranačke kandidate za različite javne položaje. Datumi se određuju državnim zakonima, a dvije stranke održavaju predizbore na isti dan. kada se Amerikanci upisuju u popise birača, mogu se izjasniti kao simpatizeri jedne od stranaka, ili nijedne.
U većini država registrirani demokrati mogu glasati samo na demokratskim predizborima, a registrirani republikanci na republikanskim predizborima.
No neke države imaju 'ukrštene' predizbore, na kojima birači samostalno odlučuju kandidatima koje stranke – ili samo jedne – žele dati glas. A nekoliko država ima zajedničke preizbore za sve kandidate.
Jedan stručnjak je izračunao da je potkraj 1999. Svaki uspješniji ozbiljan kandidat morao imati najmanje 22 milijuna dolara na računu akoje htio imati neke šanse na prvim predizborima. To bi naravno bio samo početni kapital. Pravi prilozi počet će dotjecati kada se proglasi pobjenik prvih predizbora.
Nema mnogo smisla da se demokratski kandidat reklamira u Kansasu ili Utahu... Tamo se uvijek glasa za republikance. I za republikance bi to bio bačen novac jer u tim državama ionako sigurno pobjeđuju. Cilj je nagovoriti svoje simpatizere da izađu na izbore te uvjeriti neodlučne birače.
Potpredsjednik Nixon je 1960. Godine obećao da će voditi kampanju u svih pedeset država. Nijedan kandidat nije ponovio njegovu grešku. Svi se sada koncentriraju na one države u kojima će pobijediti.
Izbori se održavaju u utorak nakon prvog ponedjeljka u studenome, svake četiri godine. Kako se 48 država kontinentalnog dijela SAD-a nalazi u četiri vremenske zone, sve države ne zatvaraju birališta u isto vrijeme. Televizijske mreže zaklele su se na šutnju.
Chicago jejedan sati za New Yorka, Denver dva sata, a Kalifornija tri. Tamošnji birači stoga znaju kako teku izbori na Istoku, dok još imaju vremena glasati u svojim državama.
Tko god bio predsjednik, kada se rasprne 'mjehurić od sapunice' prenapuhanih burzi morat će za to platiti – kao što je George Bush platio 1992. Od 1968. Kandidat koji se našao na pravoj strani ekonomskog ciklusa uvijek je pobijedio na predsjedničkim izborima.
Post je objavljen 15.10.2010. u 12:55 sati.