Težak dan jučer. Došao veterinar i uspavao susjedovog psa. Kako se sve dogodilo?
Prije tri dana susjeda vodila Rikija u šetnju. U zao čas ga pustila s vodilice. On ušao u jedno dvorište, a tamo, dakako, neočekivano – lisica! U pola bijela dana, u gradu. Rikija je malo ogrebala kraj oka. Zovu veterinara, lovce... raspredaju se priče kako je grad pun lisica (a ja još nijednu nisam vidjela). Riki u karanteni. Zatvoren. Nesretan. Laje. Cvili. Plače.
Dolaze. Gledaju ga.
Jučer došao veterinar i kaže: 'Treba ga uspavati.'
Svi plačemo. A Riki najviše. Taj trenutak nikad neću zaboraviti.
Lajao je na vaterinara. Ali ne agresivno. Nikad nije bio agresivan. Više zaigrano. Možda prestrašeno. Možda je nešto naslućivao. Veterinar kaže: 'Primite ga za noge'. I šibne mu smrtonosnu injekciju...
Riki laje... Lavež sve slabiji... dok za dvadesetak sekundi posve ne umukne...
Odem ga pogledati... oči napola zatvorene, noge skvrčene, kao da je pokošen...
Kasnije ga pokupili u crnu vreći i odvezli.
O bjesnoći ne znam puno, gotovo ništa. Veterinar kaže da se pas mora uspavati jer nije bio cijepljen protiv bjesnoće. Inkubacija može trajati od mjesec dana do šest mjeseci. Da je cijepljen, morao bi biti u karanteni, ali ne bi morao biti uspavan.
Znam da je bjesnoća strašna, ali nekako mi intuicija govori da je Riki ubijen zdrav.
Nema ga više, a tako mi nedostaje. Pogotovo ujutro. Tada pozdravljam svoje pse, a on je obavezno bio na ogradi i pozdravljao me i prosio suhe keksiće... a sada ga nema, nema njegovog cvileža... tako mi nedostaje.
O bjesnoći ne znam gotovo ništa... ali je li moralo biti tako? Ne postoje li kakvi testovi, nešto humanije?
Nedostaješ mi Riki. Svima nam nedostaješ. Nadam se da si mnogo sretniji tamo kud si otišao jučer.
Post je objavljen 15.10.2010. u 10:16 sati.