Pregled posta

Dublje od kože

- I sad se moram ići pakirati... znaš ono frotirski šlafrok… Al je zato spavaćica prelijepa. Ne zna jadni nesuđeni doktor što ga čeka. I bolje mu je da bude lijep... i pismen. Ali mislim da previše tražim. Odoh sad. A ti mi drž' fige... za tog ljepotana u bijeloj kuti, ofkors…

- Poželjela bih ti mladog liječnika, ali opet mladi liječnik nije previše juhice sa slovima pojeo u životu... Dakle, ništa od mladog i zgodnog. No, neki u srednjih godinama, ne odveć zgodan, ali šarmantan i duhovit, kojemu latinski nije materinji, već se posve dobro snalazi s hrvatskim. E, takvog ti želim. I da ima prodoran pogled. Takvi me uvijek obore s nogu. Ne onaj koji te razodijeva, već onaj kod kojeg nema vrludanja,
koji vidi… dublje od kože.

A onda je još rekla… Lijepo složi spavaćicu da se ne izgužva.










Nikad ne bih svojoj osmogodišnjakinji rekla da se spusti s oblaka... da prestane vjerovati... da je svijet u kojem živimo „sve ili ništa“ i da nema previše mjesta za nastaniti se između dvoga, a opet - neprestano u sve to pokušavam uvjeriti - sebe.

I ne znam zašto, kad je moje jedino iskustvo života – baš ono na Ničijoj zemlji;
kad sam uvijek istovremeno ushićena i preplavljena čežnjom… siva, ali tvrde da sjajim... uplašena, ali po svim kriterijima - ludo hrabra... uvijek i krhka i snažna... prepuna energije i tako potpuno, ali potpuno premorena… uvijek entre chien et loup - i pitoma i divlja, i odana i nepredvidljiva...

Pa si ne vjerujem ni najmanje. Osim što vjerujem u sve što izmislim.

The pure and simple truth is rarely pure and never simple - rekao je Wilde.

…
Ja ljubim Wildea cijeli svoj život...ali mi se recimo u ovom času „svog Života“ čini da je Istina, u stvari uglavnom prilično jednostavna i jasna stvar, i da sam često, dok sam kopala po dubokim bezdanima u sebi i tražila skrivene izlaze iz njih znala i put i odgovor.
Ali stvar je u tome da odgovor koliko god da je jednostavan, najčešće nije „lak“.

No čak i kada spadaš u one koji ignoriraju postojanje puta i preferiraju vlastite stranputice i krivoputine i okomite smjerove, istina će prije ili kasnije naći svoj put do tebe… pa i u trenu u kojom sama svjesno labaviš veze sa sobom, jer po tko zna koji put po strani držiš ovu prisutnu, odraslu, a nedoraslu, a vežeš se uz neku davnu „ja“… i dok kuckaš pod pokrivačem, razmišljaš kako si kao djevojčica s baterijskom lampom čitala pod pokrivačem dok je tvoj mlađi brat spavao, a od tvoje su lampe bježale sjene njegovih snova.

I naći će te ta istina tu odraslu i ostavljenu po strani, na Ničijoj zemlji, u nekoj zgradi u kojoj higijena znači da se ruke sapunaju do lakta – dvaput, u nekoj sobi koju i opet dijeliš, a čiji zidovi otežali od sjena vape za jakom luksažom, naći će te u tom nekom času u kojem se nećeš osjećati ni zavodljivo ni neodoljivo, ali… to ni nije njena namjera - da te gladi, da ti lira, da ti se udvara.

Istina je istina i neće te uzeti za ruku i odvesti do zdenca koji ispunjava želje za malo sitniša iz tvojih džepova, nego će sjesti uz tebe ma koliko je ti ignorirala i branila se od nje i tjerala je riječima:
– Odi si nađi nekoga koga zanimaš...
– Odi si nađi nekoga koga zanimaš...

I neće ti reći ono što želiš čuti, nego će ti recimo reći da je tvoja bajka vjerojatno ipak samo priča s poukom za koju će sigurno trebati još puno vremena da je shvatiš, i reći će ti da sreća traži hrabrost, i da je najlakše uzeti „loš dan“ i uprskati ga do kraja, a onda i loš tjedan i mjesec i godinu, ali da sreću to ne zanima, da sreću zanimaju tragači, a ne ispričnice čekača i boli je đon koliko ti to skupocjenih parfema imaš na polici, koje su boje tvoje elegantne sandale, koji je bio tvoj prosjek i koje si nagrade skupila, koliko puta si pogriješila, koliko već krasti imaš na koljenima jer si i opet jednako pala, ne zanima je ni kako se slomljeno osjećaš, ni koliko si neispavana, ni koje je točno nijanse tvoje plavo, ni što je fer, a što nepošteno...

A ti ćeš onda najednom vidjeti što se može dogoditi ako dugo vremena ne plešeš ujutro, i koja je neprocjenjiva vrijednost suza, i da je istina tim teža što duže dižeš ruke od nje i prepuštaš ulici i susjedstvu i školi da je odgajaju…
… i još ćeš vidjeti da te netko može voljeti sa svim tvojim slomljenim dijelovima, i da je pravi izazov – možeš li se voljeti sama sa svim svojim slomljenim dijelovima... i vidjeti ćeš da kad ti je srce već i tako puno šupljina i pukotina, da si trebala negdje u njemu ostaviti i neko prijateljsko mjesto; prihvatilište za to silno nerazumijevanje sebe... i svih svojih navodnih greški, i vidjet ćeš da svaki put ipak nije bilo srce to koje je puklo, nego je nekad bio slomljen samo njegov oklop, i vidjeti ćeš da nostalgija nisu lanci, i vidjeti ćeš da će tvoje tijelo uvijek tražiti svoje ma koliko ga ti ignorirala, i da ćeš na koncu nauditi i svojoj platonskoj vezi s njim jednako kao i mnogim drugima tjelesnima, jer mu uporno odbijaš dati ono nužno što mu je potrebno bar da preživi (pa recimo... par sati sna tu i tamo)... i vidjeti ćeš da ne možeš uvijek biti perpetuum mobile i svoga i još nekoliko susjednih svemira, i da je ponekad dovoljna samo ona energija koja potrebna da pronađeš vlastite izvore i punjače, i da se konektaš u njih i ričarđaš svoju dušu..
…i vidjeti ćeš napokon da nije potrebno kontrolirati svaki red u svojoj gusto ispisanoj priči i smisao svakog proreda u omiljenom mitu i ispravljati svaki svoj jebeni tipfeler...
i najviše od svega, vidjeti ćeš da nije potrebno praviti se da znaš kakav je kraj i još se kleti u to da on sigurno nije - happily ever after, jer ti navodno nisi happily ever after tip…

nije!

... kad je u stvari dovoljno to da si glavna maherica za tjeranje umnoženih sjena u jednoj sobi koju dijeliš, a i šire, kad je dovoljno da si snažnija nego si ikada pomislila, kad je dovoljno da će Alisa uvijek pobijediti Hudodraka, i kad je evidentno da je i ovo poglavlje u njenoj knjizi završilo happily…
bez ikakve sumnje.


...
Znam da je ovo dugo, predugo, ali ja sam na mjestu gdje je bolno vidljivo da je vrijeme relativno, gdje ono što je bilo daleko može postati nepodnošljivo blizu, a ono što je bilo blizu može postati nedostižno, no gdje su moje mjerne jedinice za udaljenosti ostale nepromijenjene, i gdje me je više od doktora spasio telefonski razgovor s čovjekom kojemu je navodno skoreno blato ispadalo s cipela, koji sam vodila zatvorena u spremištu za metle, a od smijeha se dodatno zakrivio svemir.

Istina od nas traži i smijeh. A koja sam tako laka na suze, smijehu ću se uvijek jednako lako dati. I to je živa istina... lako provjerljiva, jednostavna i jasna.

I neću se više praviti da znam kakav je kraj priče, i kakav sam ja tip, ali ono što znam je da nikada više neću reći svojoj osmogodišnjakinji, da moja duga spavaćica nije predivna večernja haljina. Jer upravo sada znam da će uskoro biti baš to... tu negdje u vrijeme jutarnje vizite.

I znam da je to oksimoron. Ali... ja volim oksimorone. Jer iako ga tu i tamo izdam... znate već... ja sam stasala na Wildeu.
I to je - dublje od kože.








Post je objavljen 15.10.2010. u 06:46 sati.