Marketing
A tko je ovdje „čaknut“?
U zgradi pokraj moje (i to se događalo u Doboj-gradu) stanovao kolega s posla, strojarski tehničar. Imao je NSU 110, nekada također vrlo cijenjen automobil za „male“ ljude. Znao je to biti i opasan auto ako ga se nije znalo voziti. Startan, motor i pogon odostraga, naprijed lagan. Težak za vožnju kroz zavoje. „Frajerima“, djedovima i očevima današnjih ljubitelja „zvijeri“, to je bio auto za uživanje.
No da se vratim kolegi. On je odmah ispod stana u visokom prizemlju (kao i ja samo u drugoj zgradi), uz ulazno stubište, imao garažu i redovito je noću auto spremao u nju. Jednom zgodom došao je vrlo kasno kući, nije mu se dalo otvarati garažu pa je auto ostavio ispred garaže. Ta onako će u jutro ponovo u njega. Ostavio, zaključao auto i otišao u stan.
Zgrada u kojoj smo stanovali u Doboju. Naš stan je bio u visokom prizemlju desno od prvog ulaza.
Uploaded with ImageShack.us
Drugo jutro siđe, skrene između stubišta i auta, otključa ga, uđe, sjedne, ubaci ključ u bravu, povuče čok (nekada se hladan automobil morao paliti pomoću povučenog čoka čime se smanji dotok svježeg zraka), okrene ključ i upali motor. Malo pričeka da se motor ugrije, vrati čok, ubaci u rikverc, pritisne gas, motor zaurla, auto – ni makac!
„Što je sad?“ pomisli kolega. Vrati mjenjač u ler, ponovo u rikverc, ponovo gas, motor zaurla, ništa, ni da se mrdne. Ubaci u prvu, ponovi sve radnje – auto stoji ko ukopan. Ugasi motor i izađe. Odmakne se od automobila, pogleda i kada mu pogled padne na dio auta gdje bi se trebali nalaziti kotači – njih nema. Rupe, nema kotača, nema ni bubnjeva kočnica.
Auto koji je ostao bez kotača i bubnjeva…
Uploaded with ImageShack.us
Automobil uredno postavljen na drvene klocne, sve po propisu, tako da se pogonske osovine mogu okretati, ali kotača i bubnjeva ni u mašti. Nestali, skinuti, ukradeni. Nema ih!
I njemu je bila poznata ona dogodovština s novim gumama. On ipak nije bio te sreće da nekome za tehnički trebaju dijelovi njegovog automobila i drugog dana nije našao ni ceduljicu ni kotače. Ovog puta „čaknutog“ nije bilo, ili je ipak „čaknut“ bio moj kolega što auto nije spremio u garažu kada je već ima. Onaj drugi, „čaknut“ sigurno nije bio. On je bio – lopov.
…i auto koji je bio siguran od krađa.
Uploaded with ImageShack.us
Nedugo nakon tog događaja kupio je, za ono vrijeme veliki auto, „Wartburg“ zvan „smrdljivac“. S tog automobila nisu skidali kotače, nije bio tako cijenjen kao NSU. Nije se s njim moglo jurcati.
Deset godina sam vozio „Spačeka“ (moj prvi i najdraži auto) pa sâm i sam kupio „Wartburg“. Služio mi je on kao vjerna mazga također dugo, pomagao mi u gradnji vikendice, vozio prikolicu sa stvarima na more i još mnogo toga. Bio je „katica za sve“, pouzdan, komforan i – „smrdljiv“. No ja sam bio pristojan vozač i nikada nisam dozvoljavao da neki drugi automobil mora dugo voziti iza mene. Čim mi se ukazala prilika, usporio sam, maknuo se sasvim u desno u i propustio „gospodski“ auto proći.
Napredovao sam polako glede automobila: prvi auto s dva cilindra, drugi s tri, a onda je došao na red s četiri – „Škoda – Favorit“. Slijedila su još dva automobila, ovaj posljednji ima i klimu.
Na veći broj cilindara nisam išao. Ne trebaju mi.
nastavlja se…
Post je objavljen 13.10.2010. u 18:49 sati.