Pregled posta

Multi-kulti (ili O manjinama)

Premisa za suživot i dijalog u jednom multietničkom društvu jest teorijsko i praktično priznanje, da osim vlastite kulture, mogu postojati druge kulture, sa jednakom humanom vrijednosti iako na nižem stadiju tehničkog razvoja, tojest drugačije forme svjesnosti, drugačiji kompleksi ljudskog iskustva podjeljeni i doživljeni. Ne može se pretendirati da se komunicira sa nečime što se negira.

Franco Ferrarotti

Kao i Gustirna i ja sam gledao film o začinima Politiko kouzina (ili kako su naši preveli Carigradska kuhinja) koji je bio na hrt-u:

Komedija. Fanis (G. Corraface) je Grk odrastao u Istanbulu, s djedom (T. Bandis) koji je bio izvrstan kuhar i vlasnik prodavaonice začina. Slušajući djedovu filozofiju kako hrana pridonosi ljepoti života, dječak usvoji ljubav prema kuhanju, a kao malen se i zaljubi u djedovu susjedu, lijepu Turkinju Saimu (B. Köklükaya). Nakon Istanbulske pobune protiv Grka 1955. godine (u kojoj je mnogo Grka bilo prisiljeno napustiti Istanbul), Fanis se s roditeljima odseli u Atenu, dok mu djed ostane u Turskoj. Trideset i pet godina kasnije Fanis je postao profesor astronomije no nikako se nije uspio pomiriti sa životom u Ateni. Odluči se vratiti u Tursku, susresti se s djedom i Saimom...
"Politiki kouzina" zabavan je i dopadljiv film grčkoga redatelja i scenarista Tassosa Boulmetisa. Vesela je to priča koja propagira uživanje u malim životnim radostima poput kuhanja, no s gorkom pozadinom političkog sukoba Grka i Turaka. Film tako donosi jasnu poruku mira i tolerancije, pokazujući kako sukobi na razini politike mogu upropastiti lijepe životne stvari. U glavnim ulogama nastupaju Grcima poznati glumci Georges Corraface, Ieroklis Michaelidis i Renia Louizidou. Film "Politiki kouzina" osvojio je nekoliko nagrada na filmskom festivalu u Solunu.

Film navodi ljude da uhvate više slojeva koje sastavljaju jedno djelo. Od srednje škole vjerujem da je nešto vrijednije čim nam više toga poručuje. Tako se Gustirna uhvatila za začine (i planete) a ja sam se uhvatio za jedinstveni aspekt jedne grčke manjine u većinski turskom Istambulu tijekom ciparske krize. Kada se dešavaju krize onda se gleda na manjinu iz drugog tabora kao opasnu zmiju na grudima, potencijalnog kolaboratora sa neprijateljem i tako se obitelj čiju sudbinu sljedimo sa malo ekrana smjestila negdje u domovinu kako bi izbjegli reperkusije sa turske strane dok je djed jedini ostao od svih u Gradu (Kostantinpol kao Grad po antonomaziji).
Djecu su u grčkim školama prvo ukorili jer su pričali nekakvu mješavinu sa turskim elementima što je zgrozilo učiteljicu jer to jednostavno "nije grčki" i cijela je okolina radila na tome da se ta obitelj osjeća kao da tu ne pripada, čak i sa gastronomske strane (primjer, češnjak se ne smije skrivati u mesu).

A onda sam sjetio svog načina pričanja kada koristim u govoru jedan talijanski glagol ili imenicu sa hrvatskim nastavkom ili deklinacijom [npr: otrijezniti, rekuperivati od ricuperare (skockati se, vratiti nazad izgubljeno) plus nastavak u hr infinitivu].

Jedine dvije moguče reakcije su totalna asimilacija sa većinskim elementom koji sebe smatra pravogrčkim ili apsurdno njegovanje na sjećanje vremena dok je ta obitelj bila u Gradu i sanjala o majčići Grčkoj kao o divnoj zemlji a ne kao o mačehi, kakvom se kasnije pokazala. Samim time se stvara paradoksalna getoizacija jedne grčke manjine, u jednog grčkoj većini, koja od sebe stvara jedan egzogeni element.

Pošto povijest funkcionira po principu ponavljanja tako što su tisućljeća prošarana sličnim analogijama skoro pa matematičkom preciznošću....

...tako ja kao osoba koja živi od proučavanja povijesti može zaključiti da su neka ponašanja univerzalna iako si svaki put sa superlativima tepamo da se takvo što još nikad nije desilo. Pripadnik sam talijanske zajednice i moja nona i moj tata su pri kraju Drugog svijetskog rata te nakon njega, kada se moglo optirati (SFRJ i Italija su ponudili ljudima da odluče dali žele otići ili ostati) i dalje su odlučili ostati u Rijeci na koju su gledali kao jedini dom.

Kod moje tete Vilme koja ima 95 godina ali i bistar um pun sjećanja sam saznao da su talijani koji su mislili da će se nad njima vršiti osveta, pobijegli u Trst gdje su dugo vremena morali obitavati pod šatorima kod današnjeg željezničkog kolodvora. Čekali su da ih se smjesti negdje u unutrašnjost i na kraju su završili u izbijegličkim logorima (kao moj djed kod Alramure pokraj Barija) gdje su ih tamošnji stanovnici gledali kao na neke strance i nisu htijeli imati posla sa njima. Naravno da ne treba generalizirati, dobre ljude poput kruha se mogu pronači po svim širinima i duljinama.

Ne podsjeća li to na priče o izbjeglicama koji su bježali od četničkog granatiranja? Mnoge koje sam upoznao su imali lijepe priče ali oni drugi i nisu bili tako toplo dočekani. Isto tako vjerujem da je bilo srbima iz Krajne koji su u konvoju bježali put majčice Srbije a tamo ih je dočekalo ophođenje kao građanima drugog reda.

Onaj tko nema dom, ili koji je bio prisiljen napustiti ga, je kao pokretna meta.. ne može se obraniti od onoga koji na neki način želi profitirati na njegovoj nesreći.

Jednom davno, godinu dana prije bitke kod Hadrijanopola (9. kolovoz 378, današnja Edirne u europskoj Turskoj) Goti, iako sposobni i vješti ratnici, su biježali od Huna koji su napadali sa sjevera. Na granici sa Rimskim carstvom, kod Dunava, su odaslali caru Valensu delegaciju u kojoj se moli da ih carstvo primi i ponudi im gostoprimstvo.

To je bila prva operacija humanitarne pomoći u povijesti.

Ali kako to biva, zbog ljudske oholosti i nemara prema bližnjem, rimski su se časnici polakomili i počeli su prodavat hranu i potrepštine Gotima u zamjenu za zlato koje su imali sa sobom a Goti su po naredbi cara Valensa imali pravo na te potrepštine jer je caru hitno trebalo vojne snage koju su Goti imali. Korumpirani časnici su bili previše pohlepni i germani su na kraju digli bunu koja će biti početak kraja jednoga carstva.


Oni koji negdje žive a drugačije su kulture, religije, jezika od većinskog stanovništva imaju isto pravo kao i većinci to mjesto nazivati svojim domom. Manjine su dobrodošla isprika nekim silama u povijesti kako bi se mogle imati pretenzije prema tuđem teritoriju (kao na primjer Mussolini na istočnu obalu Jadrana kroz povijesne događaje Rima prije a zatim Venecije) i nema tu neke ljubavi prema čovjeku i održavanju kulture. To je čista računica koja nema veze sa dobrobiti manjina. U ovom slučaju je nacionalistička ekspanzija bila potrebna da bi se prigušili ekonomski, društveni problemi kojima fašizam nije dorastao kao odgovor.

Ono što manjine mogu učiniti prema većinskom življu i prema matičnom narodu ili državi jest da bude spona koje će povezivati dvije drugačije stvarnosti kako se glupost više ne bi mogla dogoditi.
Na našu žalost, nismo oslobođeni od sudbine da na naš put nam postavlja i svakakve sitne duše.
Tako sam u Italiji naletio na nekog tipa koji mi je spočitavao da sam izdajica i ustaša a u domovini su mi govorili da sam iredentist i fašist te da mi je skrivena želja da se Istra, Rijeka, Dalmacija i otoci vrate Italiji. U takvim događajima u meni predvlada želja da se jednoga dana oboje optužitelja upoznaju te da odu na kakvu pijaču i da shvate kako su njihova razmišljanja identična iako imaju osjećaj (ovako svaki za sebe) da su na suprotnim barikadama.




Možda se izrodi kakvo predivno prijateljstvo.


Ponosan na to što jesam, to što baštinim dva materinja jezika i dve kulture i što obje volim na istoj razini i što jednu ne mogu zamisliti bez druge ipak sam najponosniji što nijednoj ne pripadam u potpunosti, tako što sam nekakav mješanac, ili baštard kako vas volja, ali nešto treće i samo svoje.






Kao kod Krleže, na onu opasku zašto koristi riječ "tisuću" i "hiljadu" kad je odgovorio da bi koristio i treću riječ koja znači taj pojam, tako i kod mene postoji žaljenje što me utjelovljuje samo dva jezika jer bi volio da ih znam više i da svakog osjećam kao da je moj pošto je stvarnost kao prizma i viđenja iz različitih kuteva kao boje koje sve zajedno daju samo jednu.


Biti spona i medijator je najbolja svrha manjine.





Post je objavljen 13.10.2010. u 17:24 sati.