Marketing
neće mene valjda jedna ruža ubiti?
dugo se nisam javljala zbog natrpanog rasporeda. ni sad nisam opuštena, jer u nadolazećim tjednima donositi će se odluke koje se tiču mog zaposlenja. vođena devizom "na što ne mogu utjecati neće me živcirati", nastojim živjeti ( raditi ) dan po dan.
u subotu sam provocirana prekrasnim popodnevom, odlučila obrezati ruže u vrtu, što se pokazalo kao opasna rabota. imam ruža svakojakih sorti, a neke su vrlo, vrlo trnovite. upravo na takvu sam se ubola divljački zarivši si trn u kost ručnog zgloba. nisam čak ni krvarila. izvadivši trn ukazala se rupčaga, duboka i glatka. kako nisam neka cvilidreta, nastavila sam s poslom još nekih pola sata i tek zatim dezinficirala ranu, koja se uostalom već stisnula. ostala je tek točkica na mjestu uboda, a bol je prošla. nakon par sati ruka me počela jako boljeti, u tolikoj mjeri da nisam mogla ni peglati. a svatko tko me poznaje, zna da ja se pegle ne odričem samo tako. malo sam guglala i otkrila da je ubod trna dosta opasan za tetanus. kako se nisam odavno cijepila, mislim nekih 15 godina, uhvatio me nemir što mi je činiti u subotu navečer u 11 sati. moj najmlađi sin doslovce me natjerao u hitnu, tako da sam tamo dočekala ponoć kao križanac pepeljuge i trnoružice. moram priznati da mi se hitna na sv duhu stvarno dojmila. sve je organizirano, automatizirano, čisto i svjetski. provjereno iz prve probušene ruke. dobila antitetanus i bila pošteđena tri dana od bilo kakvog posla u kući; uključivo peglanje, pranje suđa, kuhanje samo na promatračkoj liniji, vozilo me se na posao. kao nagradu za duševne boli ( zbog nepeglanja i nepranja suđa) kao i zbog pretrpljene fizičke boli, od muža sam dobila prekrasne cipelice i svileni ban šal svjetlozelene boje.
sve mi se nekako ne da priznati da lakše mičem rukom.....neka me još par dana
Post je objavljen 13.10.2010. u 16:01 sati.