Nijemac i ja. Samo nas je dvoje bilo u spavaonici. I mogu reći da sam se odlično naspavao. Vjerovatno najbolje do sada na ovom putovanju. Jedino što vlasnik hotela ima neku čudnu politiku: doručak točno u osam sati, a odmah pola sata nakon toga check-out. Zapravo, više ni ne trebam. Želim što prije naći prijevoz za Siriju.
Plan je bio krenuti direktno za Aleppo pa se onda spuštati preko Homsa i Crac de Chevaliera do Damaska. Ali nekako mi danas nije privlačna vožnja od pet i više sati do Aleppa, a i malo je pretenciozno smatrati da bi Aleppo uspio vidjeti u malo više od pola dana koja bih imao na raspolaganju. Turist ima rutu koje se strogo drži. Putnik mijenja i improvizira. A sebe oduvijek smatram putnikom.
I tako odlučujem, umjesto za Aleppo, zapaliti za Homs i tamo provesti dva noćenja te uz Crac posjetiti i Palmyru koje nije bilo u prvotnim planovima.
Na glavnom trgu lako pronalazim shared taxi za Homs. Već čeka jedan stariji turski par iz Adane, on je penzić, ali je nekada radio za Amere u NATO-voj bazi pa odlično govori engleski, a govori i arapski pa ga je sigurno dobro imati pri ruci. Tu je i stariji Libanonac s unukom koji je došao iz Australije. Stoje pred modernim mercedesom i mojim dolaskom grupa je formirana i može se krenuti. No, tada dolazi drugi automobil, krntija od mercedesa, koja će nas zapravo prebaciti u Siriju. Turci nisu baš oduševljeni. Turčin nešto prigovara, ali taksistu se živo fućka. Mora se priznati da su nas dobro zajebali. Utrpavamo se auto. Nema nam druge. Neki prljavi klinac u prnjama traži koju liru. Prvi prosjak kojeg sam vidio u cijelom Libanonu. “Vjerovatno je klinac Sirijac.”, već znam što bi rekao Ali i njegovi kompići Libanonci.
Do libanonsko-sirijske granice Aabboudiya sat je vremena vožnje. Cijelim putem promet je dosta gust, a posebice je puno kamiona. I ovdje se nižu sela za selom. I poneki voćnjak. I nakon pet dana u Libanonu još uvijek me impresionira koliko je Libanon prenaseljena zemlja.
Granica je poput bilo koje granice trećeg svijeta - kaotična, prljava, prepuna čudnih likova, a nismo ni izašli iz taksija i već su nas zaskočili mijenjači novca. Ignoriram ih jer su me putovanja nečemu naučila, a to je da nikad ne vjeruješ ljudima koji se motaju po granici. Iako mi je ostalo preko 100 dolara u libanonskim lirama, odlučujem ih promijeniti u Siriji ili, u najgorem slučaju, posljednji dan na bejrutskom aerodromu.
Ispunjavam još jedan formular za izlazak iz Libanona. Onaj ulazni bio je žute boje, današnji je roze. Ove zemlje trećeg svijeta zaista su zemlje papirologije, pravi birokratski raj. Industrija papira sigurno ovdje cvijeta.
Libanonac pečatira putovnicu i pokazuje mi da mogu proći. I moji suputnici prolaze bez problema. Libanonci libanonsko-sirijsku granicu mogu proći samo s osobnom iskaznicom, ali vidim da imaju nekakav kartončić. Vjerovatno je princip slični kao kad mi prelazimo slovensku granicu s osobnom iskaznicom.
Slijedi onaj teži dio prelaska ove granice – sirijska strana. Informirao sam se prije puta i saznao da je već nekoliko Hrvata ove godine bez većih problema ušlo u Siriju preko ovog graničnog prijelaza. Ali moram priznati da nelagoda ipak postoji. Nikad ne znaš na koga ćeš naići. Možda je službenika netko nadrkao baš danas i isti je odlučio danas zajebavati sve ostale. A možda su Sirijci iznenada odlučili promijeniti imigracijsku politiku. U ovakvim zemljama nikada se ne zna.
Nisam još ni ušao u imigracijsku kućicu, a uokolo je teško ne primjetiti slike Bashar al-Assada, sirijskog diktatora koji vlada državom od 2000. godine naslijedivši svog oca Hafez al-Assada koji je trideset godina do trenutka kada je otegnuo papke željeznom rukom vodio Siriju. Iako se vjerovalo da će Bashar vladati demokratičnije od svog oca, s obzirom da je obrazovan na Zapadu, to se nije u potpunosti dogodilo. Ipak, Sirija je danas otvorenija prema svijetu i vladajuća klika sve lakše prihvaća turiste u svojoj zemlji.
Stojeći na jednom mjestu i okrečući se 360 stupnjeva uspio sam “uhvatiti” čak pet Bashara, što malih što velikih.
Stajem u imigracijski red za strance. Ima u redu i domaćih, iako im velikim slovima iznad glava, na arapskom i engleskom, piše 'Foreigners & Diplomats'. Očito je da sam ovdje uz Turke jedini stranac. Još jedan formular, ovaj put plave boje i veličine A5 stranice. Treba navesti sve od vlastitog imena i prezimena, datuma rođenja i nacionalnosti, do imena roditelja, podataka iz putovnice, adrese u Siriji, zanimanja... Turci prolaze bez problema. Oni za Siriju ne trebaju vizu. Moju putovnicu uzima glavni službenik na šalteru. Okreće je i govori sam sebi u bradu: “Kroatija, Kroatija...”. Uzima neki fascikl i gleda po nekakvim šarenim tablicama. Od korice do korice. Pa uzima drugi, ali ovaj je bez boje. Onda ponovno uzima onaj prvi. Sljedeća u njegovim rukama je putovnica. Lista je od početka do kraja i detaljno provjerava svaki pečat. U slučaju da u nečijoj putovnici nađe dokaz ulaska u Izrael, ta se osoba može pozdraviti s ulaskom u Siriju.
Drugi službenik, koji natuca nešto engleskog, zove me na stranu.
“Tvoje zanimanje?”, pita me.
Pa brate piše ti lijepim štampanim slovima na jebenom plavom formularu – TOUR GUIDE. Pokazujem mu prstom.
“Yes. Ali kakvo je to zanimanje tour guide?”, sad me pita. Kombinacijom pigin engleskog i ruku i nogu pokušavam mu nacrtati. Ne kuži. Kaže da mu na čistom papiru još većim štampanim slovima napišem svoje zanimanje. Ovaj očito nije samo glup, nego i slijep. Sada preko rozog papira još jednom pišem TOUR GUIDE.
“Ok.”, kaže tip i nestane. Meni je već dopizdilo. A dopizdilo je i mojim suputnicima i taksistu. Prošlo je preko 20 minuta, a još nisam nigdje.
Vidim da se opet vrti moja putovnica. Prolazi sad kroz ruke i trećeg službenika. Možda je onima prvima dva nešto promaklo. Ponovno se gledaju svi pečati. A Bome ih ima. U putovnici je ostalo svega stranica i pol praznog prostora i treba pregledati sve vize i pečate. Problem predstavljaju slovenski pečati koji su otisnuti preko drugih pa se oni ispod ne vide dobro.
“Ovo, čiji je ovo pečat?”, pita me treći za pečat koji se nalazi ispod četiri gvatemalska. Jedva se vidi na njemu Stansted.
“London.”, odgovaram.
Sada se putovnica nosi direktoru u prostoriju pokraj. Onaj prvi službenik opet nešto vrti fascikle. Taksist mi je očito opsovao i oca i majku, a čujem bezbroj puta samo 'Kroat, Kroat, Kroat...”. “Jebeš Hrvate.”, vjerovatno.
I stojim i čekam. Nitko ne izlazi iz sobička. Putovnice još nema. Sad su se i Turci uskomešali. Ozbiljno počinjem razmišljati da odjebem Siriju i Sirijce i vratim se u Libanon. Dosta mi je sranja i sirijske paranoje.
Sat vremena kasnije napokon izlazi onaj prvi službenik s mojom putovnicom i nekakvim papirićem s nečim našvrljanim na arapskom. Taksist mi nervozno pokazuje da ga pratim. Gledam putovnicu i nema nikakvog pečata, kao ni na onom plavom kartonu.
Taksist mi uvodi u nekakav sobičak i odmah mi je jasno – treba napokon platiti vizu. Iskeširam 33 dolara i trčim natrag u onu prvu imigracijsku kućicu i bacam putovnicu natrag onom prvom službeniku. Ovaj opet nešto gleda po fasciklu, a meni pada mrak na oči. Neće valjda opet krenuti sve iz početka. Trenutak kasnije ipak udara pečat u putovnicu, kao i na plavi karton. Trkom natrag u taksi.
“Welcome to Assad's Syria!”- veliki je znak na ulazu u Siriju. Naravno da je odmah tu još jedna fotka “velikog” Bashara.
Taksist ne gubi na vremenu i nisam ni ušao, a već mi preko Turčina govori da mu zbog ovog čekanja na granici trebam platiti dvostruko. Pitam ga da li bi se zadovoljio s dvadeset dolara. Pristaje.
Cesta je u Siriji također iznenađujuće dobra. Uglavnom je riječ o četverotračnoj autocesti. Ali za razliku od Libanona, prometa je znatno manje, vozni park je nešto stariji, a napokon nakon pet dana, postoji prazni hod. Odnosno, ne redaju se samo naselja za naseljem, već ima i nenaseljenog prostora.
Homs je treći po veličini grad u Siriji i iako ima oko 823,000 stanovnika, doima se puno manjim. Promet je za razliku od Bejruta puno sređeniji: odmah primjećujem semafore koji rade, pješački prijelazi koji se poštuju, žmigavci se koriste... I jako je puno taksija. Odmah na prvi pogled. Možda sam pod tim dojmom jer, za razliku od Libanona gdje su taksiji bili svih marki i svih boja, ovdje u Homsu su oni isključivo žuti. Dok čekam ispod gradskog sata u centru Homsa na prelazak ceste, oko mene sve se žuti.
Rastajem se s Turcima. Oni nastavljaju prema Aleppu i dalje kući. A ja moram pronaći hotel za sljedeće dvije noći. Lonely Planet spominje dva jeftinija hotela u gradu, nedaleko glavne ulice. Ulazim u prvi, koji se spominje kao bolji, i izlazim dok sam rekao keks. Devet dolara za prljavu rupu ne dam. Onaj drugi odustajem i pogledati jer ako je prvi ovakav, onda onaj drugi ne želim ni zamišljati. Nastavljam glavnom i sporednim ulicama u potrazi za nekakvim znakom hotela. U jednom me traže 50 dolara. Odlučujem preskočiti jer sam si obećao da moram početi štedjeti na smještaju. Sljedeći znak 'hotel' nalazim na nekakvoj oronuloj dvokatnici. Vlasnik trgovine ispod “hotela” pokazuje mi rukama da je zatvoren. Idemo dalje. U jednoj od sporednih ulica nailazim ponovno na hotel. Ovaj čak i ima natpis na engleskom. Kako su vrata zatvorena, zvonim. Nekoliko puta. Nitko ne otvara. Odustajem.
Prošlo je sat vremena i već mi pun kurac Sirije i Homsa. Sjedam u jedan od kafića da malo odmorim. Koristim priliku da promotrim prolaznike. Sirija je očito puno konzervativnija od Libanona. Iako ima žena bez marama, većina je u potpuno crnoj odjeći s maramom preko glave. Neke imaju samo otvor za oči. Često prođe i koji beduin sa stolnjakom na glavi.
Puno taksija, a još više električnih bicikla koje su očito u modi ovdje u Siriji. Svaki drugi bicikl je električni. Imam jedan takav doma. Zna me zaustavljati policija pa slijedi njihovo drilanje i moje objašnjavanje da se električni bicikl ne mora registrirati i da nije potrebna vozačka. Ovdje ne samo da električni bicikli nisu registrirani, nego ni polovica skutera. Nikoga to ne zabrinjava. Pa ni policiju.
Nastavljam potragu za hotelom. Lord Suites Hotel izbacuje mi cifru od nekih 70 dolara. Next. Počinjem šetati kao muha bez glave. Već razmišljam kako ću ipak morati uzeti onaj za 50 dolara. No, u oči mi upada Hotel Grand Basman, stotinjak metara od gradskog sata. Stepenicama se treba popesti na drugi kat i, sada već bez imalo očekivanja, ostajem iznenađen kada mi čiča za recepcijom daje cijenu od 1000 sirijskih funti. Oko 22 dolara. Provjeravam sobu: čista, uredna, kupanica u sklopu sobe, satelitska TV, klima. Uzimam. Treba javiti onima u Lonely Planet da ima boljih hotela od onih rupa koje preporučuju,
Nakon kratkog poslijepodnevnog odmora, odlučujem se prošetati Homsom. Osim nedavno obnovljenog souqa i nekoliko džamija, nema baš previše zanimljivih stvari u ovom gradu. Ali i to je dobro. Napokon sam dočekao grad u kojem se nema što raditi. Ne treba se juriti po muzejima i ruševinama, po džamijama i crkvama, Samo lagana šetnja bez ikakvog plana. Volim dosadne gradove poput Homsa.
A očito se to pročulo pa turista nema niti jednog. Odlično. A da je stranac ovdje rjetkost, dokaz su ljudi koji te nagrađuju osmjesima i znakovima dobrodošlice. 'Welcome' je riječ koja se u Homsu čuje na svakom koraku. Svi bi se htjeli fotografirati. Nitko zauzvrat ne traži ništa. Nema potezanja za rukav. Nema traženja novca. Nema amerikanizacije. Nema onog konzumerizma kojeg sam viđao u Libanonu. U Homsu još uvijek živi autentična Sirija poznata po svojoj gostoljubivosti.